Hassan je, prije svega, moj veliki prijatelj. On je u Zagreb došao iz Bejruta, ja iz Širokog Brijega. Brzo sam primijetio da, unatoč razvikanim kulturološkim razlikama, nas dvojica zapravo dijelimo sličan spektar emocija, nadanja, briga, da su nam svjetovi jednako porušeni zbog brutalne stvarnosti, da su nam ideali nestali jer su nam opljačkani snovi, ali i da na isti način volimo biti hedonisti, uživati u ovim ostacima ostataka nekih naših zamišljenih života i crpiti iz njega maksimum. Ovo je film o jednoj ljudskoj gromadi, o čovjeku koji je beskrajnom snagom duha otresao iz srca negativnu energiju koja mu je nametnuta, priča o nevinom dječaku koji je za Uskrs razbijao jaja sa svojim najboljim prijateljem, kršćaninom Tonyjem, i koji su se za Bajram kod njega "davili" baklavama, koji su se razišli u vihoru strašnih libanonskih ratova i okrenuli puške jedan na drugoga, koji su se nakon deset godina, opet nekom tajnovitom čarolijom, susreli i tada je Tony pomogao Hassanu izići iz Bejruta koji je izraelsko zrakoplovstvo rušilo kao i danas te doputovati u Hrvatsku. I kako se u Hrvatskoj počeo učiti drugačijem životu, bez ljutnje i osvete, kako je postao najbolji hrvatski novinar, kako je postao veliki kritičar islamista i kako ga zbog toga hrvatska policija čuva 24 sata dnevno. Film je to bez cenzure, tako da ima dosta političke nekorektnosti, psovki, razgovora o ubijanjima, ali i puno spontanog humora. Vjerujem da smo ga spakirali u jednu rokersku, avangardnu, pustolovnu, emotivnu, geopolitičku, a opet vrlo osobnu priču.

Trenutak kada sam s Hassanovom suprugom Ljiljanom i producentom zastao u toj čudesnoj Šatili da okinemo nekoliko fotki neću nikada zaboraviti. Tada smo se udaljili od dijela ekipe, snimateljice i tonskog snimatelja te Hassana, ali i pratnje naših naoružanih čuvara, i zalutali i Rehab, dio Šatile u kojem su se skrasili ISIL-ovci i narkobande. Koliko god smo mi postupili glupo, želeći ovjekovječiti sebe u jednom nevjerojatnom ambijentu, u kvartu u koji ne ulazi ni libanonska policija, ni vojska, čak ni Hezbollah, a kamoli kamere iz neke zapadne zemlje, toliko su glupi bili i naši čuvari, fatahovci, koji su se tiskali pred kameru i jednostavno zanemarili da moraju paziti na jedan dio ekipe koji je zbog obostrane nepažnje zalutao. Zbog te smo nepažnje umalo izgubili glavu, a potraga za nama dokumentirana je iznimnom hrabrošću i sposobnošću snimateljice Bojane Burnać i tonskog snimatelja Tomislava Bubala, moga brata, koji je, unatoč radikalno napetoj situaciji, skupio pribranost i sve tonski zabilježio. No problem se pojavio nakon okončane drame jer je Hassan, zbog izgubljenih živaca, htio prekinuti snimanje. Uglavnom, odnosi su nam se tada poremetili, sve što smo dalje snimali nije bilo upotrebljivo. Srećom, većinu smo materijala već odradili. A to što smo snimili, doista je fantastično. Mnogi su nas poslije pitali kako smo uopće izvukli živu glavu. Jedini logičan odgovor mi je taj da ni ISIL-ovci nisu bili spremni na to da im pred nos banu tri glupa zapadnjaka, pa su bili uspavani, a mi smo se za tih 20-ak minuta pakla uspjeli izvući. Poslije smo bili s hezbollahovcima u Baalbeku koji su bili vrlo srdačni, čak nam je jedan njihov vojnik napravio kokice.

Kad je Hassan u montaži, koja je trajala osam mjeseci zbog teškog i mukotrpnog prevođenja s arapskog na hrvatski, čitao naraciju, bio je duboko emotivno pogođen, teško je čitao, suze su mu zapinjale u grlu... Sjećam se da sam se i ja u jednom trenutku rasplakao, iz posve drugog razloga, kad sam shvatio da imam 30 sati materijala na arapskom i učinilo mi se da to neću raspetljati do kraja života. Uglavnom, jako sam se namučio u montaži, znao sam noćima kopati po materijalima, slagati priču, ubacivati glazbu, svaki dan nešto popravljati i tako unedogled. Sedam dana prije kraja montaže, kad sam htio još neke stvari poboljšati, stradao mi je sin Borna, tako da sam u nekoj ekstazi bijesa sve poslao u neku stvar i odlučio da je film gotov. Dakako, i bez tog mog završnog uljepšavanja mislim da smo napravili odličan film.

Hassan je u Bejrutu Libanonac, a u Zagrebu Hrvat i to se jako dobro vidi na filmu. Libanonci su neposredniji, izravniji, ne pokušavaju prikazati neki svoj uljepšani alter ego, nego su ono što jesu, za razliku od nas Hrvata koji uvijek pokušavaju dati neku lažnu sliku sebe. Hassanu je ovaj film pomogao da otrese svoju prošlost, on je zapravo bio duboko ranjen čovjek. Ne samo fizički, jer je u glavi nosio metak deset godina, već emotivno, on je krvario sve ove godine dok nije konačno pristao na snimanje filma i dok nismo zajednički prošli sve te njegove traume. On je s 10 godina pristupio PLO-u i uzaludno pucao na izraelske avione, bio je spreman izvršiti samoubilački napad, njemu je mozak bio posve ispran. I sad gledam čovjeka koji se suočava sa svojom prošlošću, s mrtvim bratom, mrtvom djevojkom, nestalim prijateljem, uništenim djetinjstvom, ali i kaosom koji i danas vlada u njegovoj rodnoj Sabri te vidim kako u svakom kutku njegova života leži neka rana. Ali, bez obzira na sve te teške emocije, Hassan je briljantan zafrkant. Trenutak kada u filmu pita svoju sestru: "Sjećaš li se da sam ti htio ubiti muža?" opisuje svu tragikomediju svih tih isprepletenih obiteljskih odnosa.

Naše prijateljstvo isto varira, kao i svako dobro prijateljstvo, ali je vječno. A nagrade koje je film pokupio, kao i sjajne recenzije, dokazuju mi da ne treba raditi tzv. festivalske filmove, meni inače omraženi izraz, nego se vratiti početnim postavkama dokumentarizma, dakle biti vjeran realnosti i pustiti kameru da lovi ono što se događa oko vas, odnosno oko teme filma. 

Vjerujem prvo da će "Hassan" živjeti sljedećih godinu dana, pogotovo zbog situacije na Bliskom istoku u Bejrutu, koja, na žalost, ide u prilog filmu. Inače, pregovaram s Tonyjem Mandichem, višegodišnjim potpredsjednikom Atlantic Recordsa i jednim od najznačajnijih svjetskih diskografa, da snimim njegovu životnu priču i da pri tome radimo s njegovim prijateljima Mickom Jaggerom, Robertom Plantom, Jimmyjem Pageom, Bonom Voxom, Ericom Claptonom...