Umjetničko stvaralaštvo jest po sebi svojevrstan proces. Umjetnik nije samo emotivno nego i misaono biće , dakle promišlja ono što osjeća i što ga zaokuplja prilikom bavljenja određenom temom koju želi izraziti nekim od likovnih medija, bilo da se radi o klasičnim ili modernim, crtežu slici, skulpturi odnosno asamblažu, instalaciji ili performansu. Kako apsolutna sloboda ne postoji umjetnik  svoju stvaralačku slobodu  mora na stanovit način disciplinirati ne samo u  okviru procesa stvaranja nego i u onom  temporalnom smislu. To znači moram osigurati vrijeme za redovito odlaženje u atelje.  

Svako naslikano ili nacrtano lice mora imati razlog svog postojanja. Ti su razlozi u pravilu kompleksne prirode jer se odabrani lik  povezuje s puno pojedinosti i nerijetko u vezi stim i s puno femomena. Ovom prilikom konkretno mislim na portrete Franza Kafke koje sam radio za istoimeni ciklus radova prije petnaest  godina. Još u gimnazijskim danima na Cetinju čitao sam piščevu pripovijetku ''Preobražaj'' koja je ostavila snažan dojam na moju svijest i  bila bitna za moje formativne godine, za moj afinitet za nadrealno i uopće interes za onostrano kao važan dio čovjekove prirode. Moj doživljaj Kafkinog djela bio je ključan za koncipiranje piščevih portreta. Trebalo je na likovno estetski i simboličan način kontekstualizirati te portrete koje karakterizira neka vrsta psihološko nadrealističkog izraza. Sugeriraju misao o samoći, strahu, otuđenju, bolesti, smrti. Svi su ovi fenomeni svojstveni čovjekovoj prirodi općenito i samim tim čine Kafku i njegovo djelo aktualnim i uvijek inspirativnim. Osim likovnog ciklusa, 2012. godine sam napisao pripovijetku ''Proces Kafkinog Preobražaja". Zanimalo me ono o čemu pisac nije ništa govorio, kako se, dakle, dogodila ta metamorfoza iz humanog u animalno, kako se trgovački putnik Gregor Samsa jednog jutra probudio kao insekt.  

Brat moga djeda  koji je bio inženjer politehnike lijepo je crtao. U bližoj obitelji nemam slikara. Naravno teško je odrediti odakle tolika sklonost koju sam kao dijete pokazivao prema  umjetnosti. Volio sam listati monografije i precrtavati sa  reprodukcija slike starih majstora. Ono što je bilo važno za moj umjetnički senzibilitet i što je ostavilo trajan utjecaj na  moju dječačku svijest bila je slika Kristovog raspeća njemačkog kasnogotičkog slikara  Mathiasa Grunewalda koju sam našao u  kućnoj biblioteci u jednom njemačkom ilustriranom leksikonu. I sada se dobro sjećam tog doživljaja, uzbudljivog gledanja te snažne slike umirućeg Kristovog tijela raspetog na križu u mračnom ambijentu Golgote. Odjeci ovog remek djela sa isenheimskog oltara bit će vidljivi u nekim kompozicijama moga ciklusa CORPUS MYSTICUM posvećenom Kristovom stradanju.  

Odluku da ću se profesionalno baviti umjetnošću donio sam u gimnaziji. Neko vrijeme sam se u tim gimnazijskim danima zanosio arhitekturom ali sam brzo odustao od takve ideje. Inače bio sam loš đak. Iz matematike sam svake godine imao popravni ispit. Kad kažem loš đak ne mislim na probleme s vladanjem u školi nego na moje ne pridržavanje programa kojeg smo morali savlađivati. Umjesto da učim o državnom uređenju SFRJ, o privredi Poljske ili da znam napamet formulu hipermangana čitao sam knjige koje sam želio i interesirao se za stvari koje su me posebno privlačile kao na primjer film. Literatura je u tom smislu za mene  bila isto toliko važna koliko i likovna umjetnost. Osim spomenutog Franza Kafke, čitao sam  djela Lautreamonta, Rimbauda, Baudelairea... Kao učenik dobijao sam nagrade na likovnim izložbama srednjih škola. Uz ta đačka priznanja, poznavanje umjetnosti mi je puno pomoglo da se ''provučem" kroz gimnaziju. Ono što ću posebno pamtiti je jedan događaj iz osnovne škole kad smo trebali ilustrirati neku priču. Moj je rad bio izdvojen i pohvaljen pred učenicima zbog, kako je učiteljica rekla njegove ''maštovitosti". Likove iz te  priče  nacrtao  sam u odrazima na površini vode nekog jezera  koje se spominje u sižeu priče.  Tako su likovi  dobili  karakter nadrealnog. Žao mi je da je taj crtež izgubljen kao i mnogi drugi iz tih  ranih dana moje mladosti. 

Umjetnik mora biti  pošten prema samom sebi. Mora biti iskren i imati puno povjerenje u ono što radi. Ako bih  pokušao sebe  svjesno prevariti, podmetnuti  nešto  samom sebi  zbog nekog kratkotrajnog, prolaznog interesa, nekog varljivog komfora, onda bih sebe na najgori način iznevjerio. Umjetnik kao čovjek mora biti dosljedan svojih principa u  životu i radu. 

Umjetnik je  kao stvaratelj nužno u permanentnim izazovima. Posebno su zanimljivi izazovi u okviru  samog medija  kojim se umjetnik bavi. U tim izazovima  i jest ljepota stvaralaštva. Također u svakidašnjem životu ponekad i kakva banalna situacija može biti izazovna za umjetničku transpoziciju, za neki literarni siže. 

Budućnost se dogodila onoga dana kada sam se počeo baviti umjetnošću. Ovdje mislim na onaj unutarnji aspekt stvaralaštva. Sasvim drugo je ono što se odnosi na praktične planove, izložbe ili promocije knjiga čija realizacija zna ovisiti o puno vanjskih okolnosti. Ali što se tiče onog temeljnog cilja on je isti u ovim mojim poznim godinama kao i  kad sam bio mlad umjetnik na početku karijere. Premda sam danas puno zreliji,što donosi po sebi takozvano životno iskustvo, cilj je u osnovi  nepromjenljiv. Smisao tog cilja jest da se u najvećoj mogućoj mjeri  određena ideja koja  egzistira u mojoj mentalnoj slici odjelotvori u  umjetničku kreaciju koja će u stvarnom obliku biti što sličnija toj zamišljenoj  slici. U tome se ogleda malo prije spomenuti proces stvaralaštva. Svaki autor teži svjesno ili nesvjesno nekoj  idealnoj formi djela  premda zna da je to nemoguće ostvariti. Savršeno umjetničko djelo ne postoji. Postoje  samo  dosegnuti stupnjevi  prema tom nedosegnutom  savršenstvu. Savršenstvo prebiva u ideji. Ono (savršenstvo) uvijek izmiče umjetničkom djelu koje se na njemu zasniva. Povijest umjetnosti je svjedok tog paradoksa. Poslije Raffaela se govorilo da je  uzaludno više slikati jer je ideal klasičnog savršenstva ostvaren.. Ali poslije ovog renesansnog genija su došli Velasquez, Rembrandt, Rubens, Goya, Ingres, Delacroix… 

Jako se radujem posjeti vašem gradu a prvo ime kojeg se sjetim je veliki pjesnik Antun Branko Šimić. Nedavno sam za luksuzno izdanje njegovih sabranih pjesama uradio pjesnikov portret. Bio sam u prijateljskom odnosu s nećakinjom velikog pjesnika i njenom obitelji, krasnom osobom izuzetnog intelekta i obrazovanja, nažalost pokojnom Jericom Šimić Ljubenko. Ime fra Zovka je općepoznato. Naravno kada je u pitanju Vaš kraj i njegovo bogato kulturno nasljeđe uloga franjevaca je izuzetno važna. Znam da je rodom iz Širokog Brijega slikar Milan Galić. Posjetit ćete i mlade studente Akademije likovnih umjetnosti. Kakve poruke želite prenijeti mladima, koji su na početku. 

Posebno mi je drago da ću posjetiti Akademiju likovnih umjetnosti. Radujem se susretu i razgovoru sa studentima. Delikatno je davati savjete  naročito kad su u pitanju budući umjetnici, jer svaki je ponaosob individua koja ima svoje više ili manje  formirane stavove o vlastitom profesionalnom putu ili ambicji koju želi ostvariti. Zato ću radije odgovarati na njihova pitanja. Lijepo je da Široki Brijeg daje mogućnosti za obrazovanje i usavršavanje mladim umjetnicima. Nekadašnjem sebi bih rekao da ne  donosi  nepromišljene odluke i da se suzdržava u nezadovoljstvu urađenim koje je rezultiralo uništenjem mnogih radova. Nedavno sam u jednom sanduku u rodnoj kući na Cetinu u  nekim koricama našao dva kolaža iz 1971. godine. Osjećao sam se kao da mi se na kratko povratila mladost.  

Da, uradio sam ciklus slika, crteža  i skulptura  pod nazivom ,''Misterijum Luče mikrokozma" inspiriranih Njegoševim religijsko mističnim spjevom. Povodom jubileja  200 godina od pjesnikovog rođenja  napisao sam pripovijetku ''Luča Njegoševe noći". Takođerinspiriran Njegoševim pjesmama uradio sam grafičku mapu ''Oreol mikrokozma". Isto sam naslovio i kratki film koji će biti prikazan na Mediteran Film Festivalu i velika mi je čast što sam pozvan sudjelovati na ovako uglednoj filmskoj manifestaciji. Ono čime se bavi Njegoševo poetsko filozofsko i religiozno mistično djelo tiče se onih vječnih problema ljudskoga bića u kojima dobro i zlo  permanentno egzistiraju. Zato jest Njegoš naš suvremenik. Čovjek, taj mikrokozam, jest tragično biće ograničenih spoznajne moći. Zna da je za kaznu, jer se bio stavio na strani demona u borbi protiv Boga, prognan na zemlju u, kako Njegoš kaže ''gnjezdilište ljudske nesreće". U svom egzistencijalnom ispaštanju kao kažnjenik čovjek se sjeća, one harmonije koju je živio prije progonstva i pada. Pitanja dobra i zla su temeljna pitanja čovjekovog postojanja. Ali treba imati na umu i onu Njegoševu misao ''Čovjek čovjeku tajna je najviša". 

Daje puno. Bez erosa njegovo djelo gubi na cjelovitosti, na izražajnom poetskom  bogatstvu. Kad je riječ o Njegošu uvijek treba naglasiti da je rođen kao pjesnik, a stjecajem okolnosti je postao vladika i gospodar crnogorski. Dakle kao istinskom pjesniku eros je Njegošu bitan u onom složenom značenju koje ovaj pojam sadrži. Strast za stvaranjem u njegovoj impulzivnoj romantičarskoj prirodi, zatim radoznalost i potreba za znanjem, potreba za emotivnim vezama  i  sve ono što bi  dalo smisao postojanja jednom genijalnom pjesniku. Naravno erotizam je posebno važan dio njegove  pjesničke osobnosti. Zna se da je Njegoš volio žene premda se to na razne načine nastojalo i nastoji nekako  staviti u stranu. Napisao sam jednu studiju naslovljenu ''Erotizam Gorskog vijenca" u kojoj sam analizirao vladičin opis lijepe Fatime. Dovoljno je obratiti pažnju na samo nekoliko metafora pa da  se vidi sva ljepota  i inventivnost  pjesničkog dara  koji je  putene strasti pretvarao u zlato poezije. 

Obzirom da  znam kakva je  klima kod  nekih krugova koji Njegoša još uvijek gledaju u onim petrificiranim  okvirima bez suvremenog pristupa njegovom djelu očekivao sam reakciju ali ne ipak u tolikoj mjeri da se čak u regiji, u velikosrpskim medijima govorilo o ''Skandalu na Cetinju", o ''Skrnavljenju Njegoša" o razvratu i tome slično. Kritiziran sam zbog takozvane blasfemije i provokacije jer je  performans ''Noć skuplja vijeka" po mom konceptu izvela estradna zvijezda Severina Vučković u atriju Njegoševe biljarde na Cetinju u noći 25 . srpnja u jubilarnoj godini 230 godina od pjesnikovog  rođenja. Smatrao sam da je performans idealna forma da se na suvremen način kroz  scenski izraz pokaže novo vizualno tretiranje slavne pjesme. Naime, pjesma ''Noć skuplja vijeka'' što u prevodu znači da je jedna ljubavna noć vrijednija od cijelog  stoljeća,  predstavlja jednu od najljepših pjesama romantizma. Smatrao sam da je Severina osoba koja bi mogla najbolje izraziti moju zamisao. Tu je svoju uloguizvrsno ostvarila. Ipak, mnogi se ni danas ne mogu pomiriti s činjenicom da je vladika napisao takvu strastvenu pjesmu naročito ne oni koji Njegoša doživljavaju i vide kao sveca. Performans je snimljen i posjetitelji  Mediteran Film Festivala će ga moći vidjet  jer je  dio cjeline mog filma ''Oreol mikrokozma". 

Tema je kompleksna jer se bazira na odabranim stihovima  Njegoševih misli  o prirodi ljudskog bića,  o tajni postojanja, o egzistencijalnom stradanju čovjekovom koji kroz umjetnost teži  doseći više sfere duha. Teži  osmišljavanju svog postojanja kroz  stvaralaštvo. ''Oreol mikrokozma" jest simbolička duhovna sfera ljudskog bića koja se svjetlom kreacije širi pomičući zadane  granice težeći dosegnuti više, približiti se Tvorcu i osvijestiti  Boga u sebi. Stihove koje sam odabrao iz monodrame ''Potonja Njegoševa ura" autora Slobodana Tomovića uz odabrane  slike iz mog  ciklusa ''Misterijum Luče mikrokozma"interpretira crnogorski glumac Slobodan  Marunović.  

Svaka kreativna reinterpretacija je dobro došla  u smislu da jednu likovnu poetiku  obogaćuje novim viđenje. Dovoljno je pogledati samo Picassov opus. Koliko vrhunskih reinterpretacija čija je paradigma djelo Velasqueza , El Greca, Poussina, Moneta itd. Tradicija je neodvojiva od suvremenog. Često puta predstavlja bogato izvorište za suvremeni kreativni duh. Netko je odavno kazao da su mitovi izvori modernog. Bio je u pravu.