Prva inspiracija za film došla je nakon što sam vidio foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na tisuće galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Prvobitna ideja je bila da napravim esejistički film o konzumerizmu i povijesnoj vertikali vinčanskog prostora, sukob drevne neolitske civilizacije sa modernim dobom – deponijom. Onda sam otišao na vinčansku deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletalo je na tisuće galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mljela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svijet - na stotine radnika, koji sa ruksacima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih torba plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svijet, kaotičan sistem u kome djeluje da svatko ima svoje mjesto. Ljudi su me ''osvojili'' i poželio sam prikazati neistraženi univerzum ''flašaroša''. 

Ukoliko želiš da uđeš u neku zatvorenu zajednicu, poput flašaroša, to stvarno iziskuje puno vremena i posvećenosti. Družili smo se s ljudima, razgovarali, istraživali i nastojali uspostaviti iskreni i otvoreni odnos sa svojim likovima. Na početku snimanja nisam još uvijek znao da ću se fokusirati samo na flašaroše. Prvo smo išli dosta šire i ambicioznije, želio sam da deponija bude glavni lik, sa svim svojim aspektima, što uključuje i sve radnike deponije. Tako da sam snimao razne ljude, uključujući i Janija dok još uvijek nije bio grupovođa. Posle više od pola godine Jani je napredovao od običnog flašaroša do grupovođe, dobio je svoj kombi i mjesto na istovaru. A tad sam ga već poznavao i snimao, tako sa sam kroz Janija imao priliku prikazati kako izgleda plastični biznis na deponiji kroz vizuru grupovođe flašaroša. Nisu svi ljudi iz njegove grupe ušli u film, netko nije želio sudjelovati i da se snima, to smo poštovali i fokusirali smo se na odnose u ostatku grupe koji su željeli biti dio filma. Njima je sve to bilo interesantno, bili su i na neki način ponosni zašto sam izabrao njih, a ne neku drugu grupu. Shvatili su da će filmom ostati zauvijek ''besmrtni'', što je bilo posebno bitno Janiju i to mi je rekao da je bio jedan od razloga zašto me je pustio u svoj život i dozvolio da snimam film o njemu i njegovoj grupi.  

Kao što sam spomenuo, Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna točka razmišljanja o filmu - kako je moguće da je na mjestu najstarije europske kulture sada jedna od najvećih deponija na svijetu? Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-povijesnom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim jedan vizualno snažan esejistički film o konzumerizmu i ostavštini vinčanskog prostora, napravljenog u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, suvremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, i treći sloj pitanje šta će buduće generacije za nekih tisući godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Hoće li nas smatrati ljudima plastike, nazivati nas Homo plasticus-ima?

Flašaroši su specifična pojava, vezana za vinčansku deponiju. Oni su sakupljači plastičnih ''flaša'', u slengu flašaroši. Oni sebe tako nazivaju, tako da sam samo prihvatio nomenklaturu njihovog svijeta i posvetio im naslov filma. Postoje dvije grupe sakupljača na deponiji, jedna koja skuplja metal i oni se međusobom zovu ''metalci''. Brojnija grupa sakupljača bili su flašaroši. Oni su podijeljeni u manje grupe, svaka je imala svog grupovođu, auto ili kombi i stan nedeleko od deponije. Radili su svakodnevno, po principu sezonskog posla, bez ikakvog zdravstvenog osiguranja ili socijalne zaštite. Dolazili su iz različitih krajeva Srbije u potrazi za novcem i boljim životom, ratujući među sobom oko flaša i torba. Kako vrijeme prolazi, pronalaze se u još težem položaju, živeći na autopilotu, često zaboravljajući zašto su tu i došli. Razlog zbog koga ostaju raditi na deponiji je novac, jer su mogli zaraditi dvije ili tri prosječne srpske plaće - radeći ''na flaše''. Iako je deponija u vlasništvu grada Beograda, cijeli posao sakupljanja i reciklaže plastičnih flaša dio je privatnog biznisa, koji nisam želio pratiti kroz film jer ulazimo u domenu istraživačkog novinarstva. 

Glavna stvar koju ''Flašaroše'' čini westernom je ideja western žanra iz kasnije faze, gde nadolazeća modernizacija uništava svijet, svemir, civilizaciju naših filmskih junaka i oni odlaze u zaborav. Na primjer, u jednom od najboljih western filmova ''Divlja horda'' Sama Peckinpaha, stiže automatska puška, simbol modernizacije koji uništava svijet glavnih junaka. U ''Flašarošima''modernizacija deponije je ta koja dolazi i briše civilizaciju flašaroša, čineći je samo još jednim slojem vinčanske vertikale. Nema perspektive za sakupljače na vinčanskoj deponiji, nestali su kao dinosauru, što bi rekao jedan moj junak u filmu. 

Da, prvi put sam sa snimateljem, Igorom Marovićem, stajao na istovaru deponije u prosincu 2016. a svjetsku premijeru ''Flašaroši'' su imali na festivalu u Sarajevu 2023. godine. Montaža je priča za sebe, sa montažerom Draganom von Petrovićem proveo sam skoro dvije godine uklapajući priču i to je bila velika filmska škola. Obzirom na tolike godine snimanja, imali smo puno materijala i veliki posao bio je prvo proći kroz cijelimaterijal, izdvojiti odlične i korisne scene i sve to dramaturški uobličiti i artikulirati u narativnu celinu. Ideja je bila da imamo dramaturšku liniju koja bi pratila glavnog junaka Janija, koji ima poteškoća da održi svoju flašarošku grupu na okupu – počinjemo od njega kao grupovođe, kasnije se grupa okreće protiv njega, odvaja se, a Jani ostaje raditi sam, sve do zatvaranja deponije. Trebalo je vješto uvezati njegovu priču sa pričom deponije, sa slikama suvremenog načina života i konzumerizma, priču o društvu na ivici ekološke katastrofe koja je sve vreme prisutna, ali nije ''prst u oko''. Dosta vremena smo uložili u prezentiranje projekta i u potrazi za financiranjem. Bilo je trenutaka kad smo producentica Marija Stojnić i ja stvarno pomislili da će biti teško izgurati ovaj film, pogotovo zbog konstantnog odlaganja zatvaranja deponije, koji je zamišljen kao prirodan kraj filma. Kad se na to umješa i epidemija kovida koji je svaki plan koji smo imali okrenuo naglavačke, može se reći da smo prošli kroz veoma izazovan proces. 

Imali smo puno projekcija i razgovora sa publikom, svi komentari su bili jako pozitivni i ja sam zbog toga jako sretan. Ljudi su mahom iznenađeni filmom i dirnuti iz najrazličitijih razloga - zbog odnosa sa ocem, vizualnosti filma, odabira glazbe, autentičnosti likova pa sve do straha od ptica. 

Ovim filmom želio sam intimni portret ljudskih sudbina i to je ono što je u prvom planu, dok se ekološka katastrofa događa u pozadini, povremeno direktno, ali to percipiramo kao sastavni dio suludog univerzuma vinčanske deponije. Ja sam se trudio da život flašaroša ne prikazujemo kao egzotičan niti da to bude bilo kakva eksploatacija siromaštva ili teme sakupljača sekundarnih sirovina, nešto što bi stranci nazvali ''misery porn''. Želio sam film pun života, humora i empatije, nešto što ne očekuješ na takvom mjestu i mislim da sam to i uspio sa nevjerojatnom i rezilijentnom zajednicom flašaroša vinčanske deponije. Mislim da je ta empatija, kao i vizualni aspekt filma najviše dotakla gledatelje.

Što mislite o budućnosti zajednica poput onih koje ste prikazali? Kako film može pridonijeti osvještavanju i promjenama u društvu?

Trudio sam se da "Flašaroši" imaju i jaku društvenu komponentu jer je jako važno da kroz film možete na ''mala vrata'' i da educirate, ne samo mlađe generacije već cjelokupno društvo, da kroz dokumentarni film i prikaz ljudske drame možete ukazati na empatiju ili nedostatak empatije prema ljudima koji pripadaju ugroženim i marginaliziranim socijalnim grupama, kao i da izložite neku vrstu podsjetnika za svakog od nas da sve što radimo ostavlja neke posljedice - i za pojedinca, i za društvo, a pogotovo za životnu sredinu.