''Pogotovo sam osjetljiv na djecu, bolesnu i siromašnu. To kad vidim, srce mi se para. Iz tog razloga nisam mogao odbiti ovaj poziv, te smo odlučili napraviti izložbu kako bismo na taj način pomogli malenima i ovom Centru'', govori poznati fotograf.Proteklo razdoblje, naročito vrijeme korone, za njega je bilo izuzetno produktivno. Početkom rujna 2024. godine je i u Belišću otvorio izložbu pod nazivom ''Umjetnost paralelnih svjetova'' u sklopu koje je već tradicionalno donirao nekoliko djela u humanitarne svrhe, dok je samo par mjeseci ranije predstavio skulpturu u Zmajevom vrtu u Štrigovi, u blizini Varaždina. Ova monumentalna skulptura, teška pola tone, samo je prva u nizu iz serije Lupinovih novih djela koja će biti inspirirana zmajevima, no, kako umjetnik naglašava, dobrim zmajevima.''Ne radim opasne zmajeve. Radim skulpture posvećene mitskim bićima, koje odlikuju pozitivne karakteristike. Trenutno radim i na seriji manjih platna jer sam za vrijeme korone napravio jako velik opus, toliko toga kapitalnoga. Motivi su muška i ženska tijela, no ne radim sladunjavo kao neki, uvijek je to nešto izvan linije'', objašnjava.

Iako je društvo kod nas sklono kritikama, Lupino se na njih ne obazire previše, stvara u svom umjetničkom pravcu i navodi kako je to posebna energija koju je, onome tko je ne osjeti, teško objasniti. ''Kritičari me nikad nisu znali smjestiti u određeni stil i ja sam rekao to nije ni važno. Nije ni Michelangelo išao na Akademiju. No, kod nas je to važno i to se gleda. Pravac u kojem stvaram je lupinizam, i to je neka druga dimenzija, zbog koje je većina mojih slika ''drugi svijet''. Kad ne znam kako bih im dao ime, ja kažem ''drugi svijet''. Teško je to shvatiti tko nije u tome i tko to ne osjeti'', dodaje.

U Širokom Brijegu će, uz druženje sa štićenicima doma Marija Naša Nada, održati i Forum za mlade na temu ''Art fotografija u digitalno doba''. U ovom polju njegov stil, po kojem je i postao prepoznatljiv, oblikovala je erotska fotografija, te je uz pretežno muške aktove, dosta radio i portrete. Fotoaparat je, kako kaže, relativno kasno uzeo u ruke, u svojim tridesetim, no odmah je znao da je to - to.  

''Počelo je burno. Od Rima, Londona, New Yorka. Krenuo sam kao tjelohranitelj, prvak u Jugoslaviji u karateu. U Italiji sam imao svoje klubove, bio momčadski prvak Italije. U to doba, krajem sedamdesetih, Rim je bio ''Dolce vita''. Nakon tog otišao sam u London, da bi u konačnici završio u Americi gdje je i sve počelo. Radio sam kao model, dosta pozirao, između ostalog i za talijanski i američki Vouge. Krajem 1983. godine sam posudio fotoaparat, od asistentice fotografkinje i napravio neke svoje prve snimke. I tu je krenula moja karijera'', prisjeća se svojih početaka.

Andy Warhol, Keith Haring, Jean-Michel Basquiat, Francesco Clemente… to je scena koja ga je okruživala, no navodi nikad nije ''trčao za poznatima'', nije ga to impresioniralo.''Zato sam se valjda i proslavio, poznati me nisu zanimali. Nisam nikad radio kao paparazzo, to je neka druga energija. Radio sam dosta aktova, portreta, novinskih fotografija i dosta fotografija po noći, zato su me i zvali kralj noći. Bio sam pun energije, utreniran, bahat bez razloga. No, ljudi su me uvijek voljeli, osjetili su tu moju, kako su je često nazivali, raketnu energiju'', govori.

Vrijeme provedeno vani i sada je za njega izvor inspiracije, te mu se ne dogodi nikad da gleda u prazno platno i ne zna što napraviti. Uvijek ima nešto za reći. Nekih posebnih uzora, kaže, nema  iako je mišljenja kako i danas ima zbilja dobrih umjetnika, ne veže se ni s kim. Vremena za druženje s umjetnicima nema, kod njega kaže caruje fizički rad i samurajska disciplina.''Kozmička energija i posebnost, te fizički rad. Ja što osjetim to napravim, nema tu neke kalkualcije. Prepustim se, idem prema toj nekoj božanskoj energiji i ne zaustavljam se. Imam mnogo razloga za to. Za dvadeset godina sam stvorio kao par umjetnika u sto godina. Ne gubim vrijeme, jer sam možda to kasno počeo raditi u životu, ali sam ja imao svoju životnu akademiju'', objašnava.

Danas, nakon svega, nema nekih prevelikih želja. Nisu, kaže, one za njega. Ima mirnoću u životu i to najviše cijeni. Za svoju umjetnost se ne brine, ona će ostati, a osobno, ono što želi, i što nas vraća na početak priče, jeste činiti dobra djela.''Pogledajte što se događa trenutno u svijetu, nismo naučili ništa. Kataklizma. Danas bih želio samo da sam dobar čovjek da radim dobra djela, da puno pomažem. A šta nam drugo preostaje u životu, gledati sebe?'', zaključuje Lupino.