Dana 7. listopada, tijekom Hamasovog raketnog napada, bio sam u svom stanu u Tel Avivu, gledajući događaje na televiziji, polako shvaćajući da se radi o masovnom terorističkom događaju bez presedana. Kao dokumentarist pitao sam se koja je moja uloga u ovoj situaciji i kako to izraziti. Pokušao sam dobiti dopuštenje za pristup mjestu masakra na glazbenom festivalu, koji je bio proglašen zatvorenom vojnom zonom. Nekoliko dana kasnije pratio sam postrojbu komandosa i bio među prvima koji su svjedočili razmjerima masakra, a sve je još bilo zamrznuto u vremenu - izgorjela vozila i osobne stvari pored čahura od metaka. Prizori su bili zastrašujući i tada sam shvatio da je ovo početak dokumentarca koji će iz minute u minutu ispričati priču o ovom masakru.

Prvo što sam napravio bilo je brzo prikupljanje snimaka događaja, od kojih su većinu preživjeli snimili svojim mobitelima i podijelili na društvenim mrežama. Istovremeno, Hamas je objavio vlastitu snimku na Telegramu, iako su je brzo uklonili jer je štetila njihovom globalnom imidžu. Neslužbenim kanalima došao sam i do snimaka koje je policija prikupila s GoPro kamera Hamasovih terorista. Usporedo s tim, započeli smo intenzivno istraživanje, prikupljanje svjedočanstava i susrete s preživjelima festivala Nova. Upoznao sam mnoge od njih, a odatle sam odabrao one koji su bili emotivno spremni stati pred kameru i podijeliti svoje priče. Svaka priča nudi drugačiji pogled na masakr, a zajedno čine cjelovitu sliku događaja.

To je istina. Cilj je bio izgraditi koherentan, kontinuirani narativ - iz minute u minutu, od trenutka kada je festival započeo, preko prekretnice kada su projektili zaustavili glazbu, do točke u kojoj je postalo ubilačko terorističko divljanje s teroristima koji su preuzimali kontrolu sa svih strana. Bio je to složen urednički izazov, jer sam želio predstaviti što više perspektiva kako bih prenio sam razmjer događaja i prirodu bez presedana.

Kako ste se nosili s emocionalnom težinom priče, a kako pristupali osjetljivim temama vezanim uz traumatična iskustva preživjelih?Emocionalni danak bio je golem za mene i moj tim, posebno u interakciji s preživjelima. Čekali smo nekoliko mjeseci prije nego smo uključili kamere i napravili intervjue, za razliku od novinskih kuća koje su ih intervjuirale dok je trauma još bila svježa. Svaki intervju trajao je nekoliko sati i vođen je s velikom osjetljivošću i poštovanjem, uz prisustvo psihologa koji je na setu podržavao preživjele tijekom snimanja.

Najvažnije mi je otkriti istinu – neosporno, nepristrano svjedočanstvo o onome što se dogodilo 7. listopada na masakru na glazbenom festivalu. Suočiti se s teorijama zavjere i demantijima nepobitnim dokazima. Brutalna istina je jasna za sve gledatelje, razotkrivajući pravo lice Hamasovih terorista i njihove ciljeve neselektivnog uništavanja i ubojstava, bez obzira na vjeru, rasu ili spol. I sve to stoji u oštroj suprotnosti s nevinošću, mladošću i ljepotom posjetitelja festivala, koji su bili bespomoćni pred takvim terorom.

Ovo nije politički film. To je film koji je trebao pokazati svijetu gdje je sve počelo - početnu točku koja nas je dovela tu gdje smo danas. Niti jedna država zapadnog svijeta ne bi drugačije odgovorila na brutalni teror koji se dogodio na njenom tlu. Hamas je teroristička organizacija, a u filmu možete čuti njihove militante kako pjevaju "Jihad, Jihad". Njihov rat je protiv zapadnog svijeta i njegovih vrijednosti. Postoji jasna razlika između Hamasa i palestinskog naroda, koji je postao žrtva njihovog vodstva. Iskreno se nadam da će ovaj film dovesti do razumijevanja da se palestinski narod mora osloboditi Hamasovog stiska i okrenuti miru i dijalogu.

Ne razmišljam u tim okvirima. Zahvalan sam svaki dan što mogu ispuniti san iz djetinjstva - stvarati filmove, pričati značajne priče koje imaju moć utjecati na svijet u kojem živimo. Nadam se da ću jednostavno nastaviti snimati filmove koji su važni.

Moj identitet, sastavljen od više slojeva, vodi me u odabir priča koje pretvaram u filmska djela. Ja sam Izraelac, Židov, homoseksualac, unuk preživjelih holokausta i služio sam u Izraelskim obrambenim snagama. Borim se za moralni karakter Države Izrael kako bih je učinio boljim mjestom za život. To su priče koje me pokreću.

Da, uvijek nastojim ponuditi svježu perspektivu simbola i ikona svoje zemlje. Snimanjem dokumentarnih filmova razotkrivam složenost iza ovih slika i priča u našoj povijesti, bližoj i daljoj. Film ‘’Opet ćemo plesati’’ još je jedan sloj na tom putu.