08/10/2024 Mediteran Film Festival
Srđan Šarenac: Snimao sam u zatvoru s 1500 žena i sve su htjele biti u mojem filmu
Neobične priče privlače bh. redatelja Srđana Šarenca. Nakon što je davne 2011. na Mediteran Film Festivalu nagrađen za dokumentarac ''Selo bez žena'', ponovno je u konkurenciji na širokobriješkom festivalu s još jednom ''malo vjerojatnom'' temom. Zanimalo nas je šta ga je potaknulo da odluči snimiti film baš o zatvorenicama i to na drugom kraju svijeta. Njegov film ''Izbor za Miss Zatvora'' može se shvatiti kao neka vrsta revolta protiv zatvorske uniforme.*

Kako ste došli do ove teme? 
Moja bivša djevojka mi je pokazala članak u kojem je pisalo da je u brazilskom zatvoru organiziran izbor za miss zatvora. Ja sam bio potpuno oduševljen tom viješću, i odatle kreće moje putovanje. Vidio sam odmah pozitivnu priču i odlučio snimiti film. Cilj mi je bio da prikažem da je moguće unaprijediti život zatvorenica i da one nisu samo zatvorski broj, već i ljudska bića koja imaju osjećanja. Smatrao sam da bih, ako snimim film, mogao i u Europi pokazati kako je moguće organizirati izbor za miss zatvora te da i europski, i zatvori kod nas, mogu da se povedu tom idejom i da to urade.

Poznati ste kao redatelj koji bira pomalo neuobičajene teme. Sjetimo se filma ''Selo bez žena'', koji je, između ostalog, nagrađen i na festivalu u Širokom Brijegu. Kako birate teme, kako se dogodi taj klik?
I ''Selo bez žena'' i ''Izbor za Miss Zatvora'' su naslovi koji ljudi kada ih pročitaju ne mogu vjerovati da tako nešto postoji. Mene privlače te apsurdne priče i ono što je manje vjerojatno da postoji u našem svijetu. Također moram izabrati temu koja me može držati 5-10 godina jer toliko traje dok se ne snimi dokumentarni film.

Na ovom filmu ste radili čak 15 godina, kako je tekao sami proces i što je ono što ga je otežalo?
Samo snimanje je trajalo znatno kraće, ali je 15 godina bilo potrebno da dođem do završenog filma. Imam sreću da lako ne odustajem od tema koje odaberem za film. Dosta dugo je trebalo da pronađemo zatvor koji će nam odobriti snimanje filma. Brazil je zemlja koja ima 215 milijuna stanovnika, tako da smo samo na traženje zatvora proveli smo preko tri godine. Financiranje filma je bilo također dugotrajno. U početku sam tražio podršku za razvoj scenarija, pa zatim za razvoj projekta, pa tek onda za samo snimanje, odnosno proizvodnju filma. Svaki od tih procesa zahtijeva vrijeme, a dosta puta su me i fondovi odbijali, jer zapravo filmski fondovi obično podrže 20 posto prijavljenih projekata, onih 80 posto prijavljenih budu odbijeni. Ali bio sam jako uporan, pa sam uspio i dovršiti film. 

Kako ste odabrali tri glavne junakinje – Joyce, Anđelu i Sueli? Što ih čini posebnima i zašto su njihove priče važne? 
U procesu razvoja projekta, smo snimali casting, odnosno tražili smo protagonistice za film. I dogodilo nam se da sve zatvorenice, a njih je 1.500, hoće da budu u filmu. Onda nam je direktorica zatvora pomogla da odaberemo 30 zatvorenica. Od tih 30 su se izdvojile tri glavne junakinje – Joyce, Anđelu i Sueli. Njih tri su se pokajale, one su shvatile da nisu trebale počiniti krivična djela koja će ih staviti u zatvor i odvojiti od njihovih obitelji. Svaka od njih se natječe u posebnoj kategoriji, Joyce za ''Miss Proljeća'', Sueli za ''Miss plus size'', te Anđel u kategoriji ''Mister''.

Pretpostavljam da je snimanje, obzirom na okolnosti, bilo dosta neizvjesno i mnogo neplaniranog se dogodilo. Izdvojite nam neke od poteškoća s kojim ste se susreli? Ali i neka lijepa iskustva koja su se dogodila?
Kada smo radili prvi casting za film, to je bilo 2017. godine. Tada smo izabrali tri djevojke. Naredni put kad smo došli one više nisu bile u zatvoru, nego su zbog rekonstrukcije jednog zatvorskog krila poslate u zatvor koji je bio više od 1.000 kilometara daleko. Tako da smo bili prisiljeni raditi novi casting, gdje smo izabrali Joyce, Anđelu i Sueli. Lijepih iskustava ima dosta, prije svega dozvolili su nam da snimamo zatvorenice deset tjedana, prije, za vrijeme i poslije ''Izbora za Miss Zatvora''. Dali su nam povjerenje od samog početka do kraja snimanja. I to u zatvoru koji ima 1.500 zatvorenica.

Koliko je jedno ovakvo natjecanje zaista utjecalo na njihovo samopuzdanje? 
Zatvorenicama je vrlo malo bilo potrebno da se ponovo osjete kao žene. Barem nakratko su dobile priliku osloboditi se zatvorskih okova, makar to bilo imaginarno kroz ovakav poseban događaj. To je jedinstvena prilika da skinu svoju zatvorsku uniformu i obuku haljine, što im pruža priliku za rehabilitaciju i osjećaju se kao da su na slobodi. Društvo često zaboravlja da one zaslužuju drugu priliku za boljim životom.

Što je trenutno u vašem fokusu, projekt na kojem radite?
Trenutno radim na projektu Cinema Under Siege, to je priča o pravljenju prvog sarajevskog filmskog festivala u ratu. Taj film bi premijerno trebao biti prikazan sljedeće godine. 

*Tekst objavljen u Večernjem listu






mob
Copyright © 2000-2024 Mediterranean Film Festival. All rights reserved.