- Ne sjećam se točno ni koja je bila godina kada sam prvi put došla, a bilo je jako davno, na preporuku moje prijateljice i tadašnje urednice na Federalnoj televiziji, Maje Begtašagić. Pričala mi je o ljubavi i pažnji zahvaljujući kojoj festival nastaje, i sve što sam čula prvi festivalski susret je potvrdio. Mediteran Film Festival nam pokazuje koliko jasna struktura i vizija, neovisno o geografskoj poziciji, može iznjedriti ozbiljnost. U pet festivalskih dana se prije svega događa vrhunski selektiran program koji je ključni preduvjet za festivalsku ozbiljnost, a onda i druženja, kako s domaćim tako i međunarodnim gostima i gošćama. Meni je MFF donio i velika cjeloživotna prijateljstva i jedno je od najvažnijih mjesta na mojoj širokoj festivalskoj mapi.  

Koliko su po vama ljudi, koji bi trebali biti, svjesni važnosti jedne ovakve smotre? I općenito koliko kod nas, ljudi koji zaista mijenjaju svoje okruženje u pozitivnom smislu i doprinose na polju kulture, nažalost, prolaze ispod radara? 

- Ako govorimo o FBiH naša kultura je uglavnom svedena na Sarajevo. Kantonalni proračun za kulturu u Sarajevu je veći od kompletnog izdvajanja za kulturu u Republici Srpskoj, na primjer. Djelićem se sarajevskoj produkciji uspiju primaći neki drugi, veći gradovi, poput Mostara ili Tuzle. A obično tamo ispod radara nastaju rezultati vrijedni svake pažnje i podrške. O tome koliko se filmska produkcija u Širokom Brijegu naslonila na festival i koliko je na tom planu festival iznjedrio, mogao bi se snimiti zaseban film. Ali se plašim da sve ono što radi produkcija Kadar, Zdenko Jurilj, Tomo Topić, Robert Bubalo i brojni drugi ljudi, nikada neće biti pod reflektorima na način kako je to u sarajevskom slučaju, kada za svaku promjenu raspoloženja ljudi iz filmskog svijeta, sazna cjelokupna javnost. 

- Kvaliteta filmova je u duhu očekivanja od MFF-a zahvaljujući selektoru. Raduje me što imamo domaći i filmove iz regije, jer uvijek mi bude žao kada ljudi nisu svjesni koliko važnih tema je oko nas, propuštaju da ih dokumentiraju, čekajući priliku za igranu formu. Uvijek je dobar spoj prikazati filmove koji će imati svjetsku premijeru upravo pred odnjegovanom širokobriješkom publikom i one koji su već nagrađeni značajnim festivalskim priznanjima, kao što je i sad slučaj. Filmovi reflektiraju ukupnu neugodnu stvarnosti ispunjenu destrukcijom ali prate i osobne drame pojedinaca. 

- Najčešće i najviše u rukama posvećenih pojedinaca i pojedinki, entuzijasta koji uspijevaju uprkos svemu a ne zahvaljujući nečemu. Na tome ne smije da počiva kultura jedne zemlje, niti može ozbiljno da se razvija bez strategije, a nama nje, u svim oblastima, najviše nedostaje.    

- Pomaci koji su se dogodili u segmentu LGBT prava u odnosu na vrijeme kada je 2008. godine je pokušaj organiziranja prvog Queer Sarajevo Festivala zaustavljen nasiljem, govore nam o rezultatima nastojanja ljudi koji su ovom problemu bili posvećeni, a u BiH je to u provom redu Sarajevski otvoreni centar. Mnogo je problema koji se tek trebaju riješiti, ali samo činjenica da se već godinama organizira bh. povorka ponosa, ogroman je iskorak. Što se tiče žena, od kojih su neke i pripadnice LBT populacije, pa samim tim dvostruko diskriminirane, umjesto da se s godinama stanje mijenja, sve je gore. O tome nam najviše govori broj femicida, odsustvo prevencije i procjene rizika, stimulirajuće okolnosti za zlostavljače i izostanak adekvatne institucionalne podrške.  

- Nedavno sam sa redateljem i književnikom Namikom Kabilom razgovarala na tu temu jer je pitanje ''gdje nam je kuća'' jedna od njegovih opsesivnih. Iz nekih neobjašnjivih razloga nikada nisam planirala otići iz Bosne i Hercegovine, ni onda kada su za to postojali ozbiljni preduvjeti i profesionalni angažman ''u struci'' u nekim perspektivnijim dijelovima svijeta. Svi snosimo odgovornosti osobnih odluka, nezgodno postaje kada ih donosimo u ime vlastite djece, pa se sada, kada imam dvije kćerke, pitam koliko je bilo ispravno roditi ih u ovoj zemlji.  

- Za one koji se bave, zbog privilegija koje su im zagarantirane, itekako ima. Na općem planu vidimo da se trideset godina u ovoj zemlji ništa suštinski nije promijenilo. Svjedočimo još jednoj predizbornoj kampanji u našoj zemlji gdje politički kandidati i kandidatkinje još uvijek nisu savladali nadležnosti koje planiraju obnašati, pa oni koji će se baviti mjesnom zajednicom obećavaju europske integracije. Sve je bespredmetno i s puno podcjenjivanja birača i biračica. 

- Danas je novinarstvo moj hobi i prilično je tužno kada okolnosti u profesiji dovedu do te odluke. Novinarstvom se nisam počela baviti zato što mi ništa drugo nije palo na pamet nego zbog toga što je to bila moja istinska želja. Malo je profesija koje su toliko degradirane i za koje ne treba, da bi se bilo njenim dijelom, ni elementarna pismenost. Ipak, ono što od novinarstva ostaje, osim uspomena, je i novinarski način razmišljanja i logike prilikom obavljanja nekih drugih poslova.