Zapravo točno onako kako je određivalo tržište rada. U vrijeme kada sam završila studij dramaturgije, nije baš bilo nekog izbora šta raditi. Jednostavno smo svi prihvaćali sve poslove koji su nam bili nuđeni. Budući da je i studij koncipiran tako da vas uči pričati priče u različitim medijima, onda nam je to i dalo neku širinu u traženju posla. Ja sam upisala studij s ciljem da radim u kazalištu, ali biti vanjska suradnica na kazališnim projektima za nekoga tko se bavi dramaturgijom, značilo je doslovno biti na rubu egzistencije, a često je bilo i potpuno nemoguće. Tako je i danas. Iz tog razloga počela sam istraživati i druge opcije i raditi razne druge poslove u domenu kulture. Paralelno sam počela raditi i za Sarajevo Film Festival, bila dramaturginja na dvadesetak kazališnih predstava, pisala scenarije za kratkometražne filmove, radila na filmskim setovima…Pokušala proći što više toga kako bih saznala u čemu sam najvještija, a što je to što mi nikako ne ide od ruke i polako eliminirala sve ono što znam da me suštinski ne zanima, ali i što me zanima, a za što još nisam spremna.

Dinamično je. Suočeni smo već odavno sa nedovoljnim izdvajanjem budžetskih sredstava za film, ali i za druge umjetnosti, a film je, dakako, najskuplja i kako bi se proizvodio potrebno je potpuno razumijevanje vlasti za stanje u industriji. Danas je gotovo nemoguće u BiH proizvesti kvalitetan dugometražni igrani film, a da nije nastao u koprodukciji nekoliko zemalja. To čini filmske radnike pravim herojima koji u uvjetima koji im i ne idu u potpunosti na ruku, uspijevaju postići odlične rezultate.

Mlade autore/ice zanimaju generacijske teme i već je očekivano da ćemo, kada je riječ o studentskom filmu, gledati mnogo filmova o izazovima odrastanja, odnosu sa obitelji, vršnjacima, okolinom u kojoj likovi odrastaju. Ipak, njihov autorski odnos prema ovim temama i vještina u pričanju tih priča filmskim jezikom, čini da je ova selekcija uvijek uzbudljiva, šarolika i dinamična. Sve češće se mladi ljudi bave i temama poput nasilja, stida, nemogućnosti povezivanja s drugim… ali teško je generalizirati. Svaka filmska priča je jedan mali zasebni svijet.

Sam proces pravljenja filma se veoma demokratizirao sa sve pristupačnijom opremom. Ne trebaju vam više kamioni opreme da snimite kvalitetan film. Potrebna vam je originalna ideja i vješto baratanje filmskim jezikom. Potrebno je imati šta reći i imati ukusa u tome kako oblikujete priču. Baš to je nešto što mladi ljudi često i ne shvaćaju. Svaka originalna i kvalitetna filmska priča nađe svoj put do nekog mjesta gdje će se afirmirati. Mislim da je scena otvorena za svakoga, samo što mnogi ne mogu dostići standarde kvaliteta i onda misle da je to neki prostor koji je za njih van dometa. Mislim da je potrebno mnogo učenja i rada na sebi da bi se postigli rezultati, a to je ono što svi ne razumiju. Mislim da svako tko radi i ima talenta može dobiti priliku i podršku starijih kolega.

Filmska scena je dinamična i ovisi o mnogo faktora. Teško je pričati na osnovu nekoliko godina. Mislim da se najveća promjena dogodila u domeni produkcije TV serija. Povećanje proizvodnje ove vrste audio-vizualnog sadržaja dalo je filmskim radnicima kontinuitet u radu, stabilnije pozicije kada je u pitanju struka i sigurno mnogo entuzijazma da kreiraju nove projekte, savladavaju nove formate i stječu znanje i iskustvo. 

Ovaj festival pratim već duži niz godina i mislim da je njegov najveći utjecaj u tome što donosi kvalitetan filmski sadržaj u lokalnu zajednicu i otvara dijalog o bitnim temama današnjice. 

Platforma je i dalje aktivna, iako služi zajednici na jedan drugačiji način. Prije smo se trudili pratiti šta se sve to događa u regiji po pitanju rodno zasnovanog nasilja i konstantno donositi novosti. Na žalost, toliko je stravičnih događaja u vijestima svaki dan, da prosto izgubi smisao, a i veliki je napor za sve nas prolaziti kroz sve to redovno čitajući i izvještavajući… Ono što se dogodilo u međuvremenu jeste da se sakupila jedna neformalna grupa žena iz raznih gradova u Bosni i Hercegovini koje su konstantno u komunikaciji i koje reagiraju organizirajući prosvjede i akcije onda kada procijene da to ima najviše smisla. 'Nisam tražila' je postala jedna od platformi za širenje njihovog glasa. S druge strane, žene u grupi još uvijek pišu svoja iskustva. Neke da traže savjet, neke prosto da olakšaju dušu… Situacija je i dalje zastrašujuća, sudeći prema statistikama. Kada je u pitanju promjena, ona mora doći iz više pravaca – i zakonskim regulativama i širenjem svijesti. Budući da zakonske regulative nisu u našoj moći, ono što možemo je da širimo svijest i nadamo se da će imati nekog učinka.

U cijelom svijetu je iluzorno govoriti o ravnopravnosti. Da nije tako, pola programa Mediteran Film Festivala ne bi postojalo.

Mislim da jesu i više nego u mnogim drugim profesijama. Ono što možemo uraditi je da im olakšamo rad u jednoj profesiji koja je prije svega nesigurna, zatim veoma iscrpljujuća (rad na setu zahtijeva 12 sati dnevno više mjeseci godišnje), tako što ćemo imati razumijevanje i kolegijalnost kada je u pitanju majčinstvo, te pokušati učiniti radnu sredinu više prijateljskom prema djeci. S druge strane, poticaji za žene u filmu su uvijek dobro došli u vidu nagrada, fondova i slično. 

Nije sve baš goli opstanak. Mi se bavimo jednom lijepom profesijom, ma kakvi da su uvjeti i to publika prepoznaje i cijeni. Moje iskustvo mi govori da su se mnogo bolje stvari dogodile u ovom sektoru onda kada su ljudi bili solidarni i radili zajedno za opći cilj, nego kada su se svi borili sami za sebe. Kada je zajednici bolje – svima je bolje. Kada svi rade isključivo za sebe, ni rezultati nisu neki. Meni je najdraži dio ovog posla upravo suradnja sa različitim institucijama i pojedincima i u struci i van nje.