Nastanak projekta vezan je uz moju osobnu priču. U srpnju 2017. moj život je dobio neočekivani preokret. Dok sam radio na tursko-iračkoj granici, uhitile su me turske vlasti jer sam u ime TV5 Monde (globalne informativne mreže na francuskom jeziku) izvještavao o kurdskoj miliciji u sjevernoj Siriji. Turske vlasti su miliciju smatrale terorističkom organizacijom. Osuđen sam na 25 godina zatvora zbog 'terorizma'; u kafkijanskom procesu temeljenom na lažnim optužbama. Imao sam tada 27 godina. Na kraju sam proveo 52 dana u strogo čuvanom zatvoru prije nego što su francuske vlasti uspjele ispregovarati moje puštanje. Ovo me iskušenje duboko promijenilo. Moje najdublje ja bilo je oštećeno, ali paradoksalno, moja želja za pričanjem priča nije bila zaražena. Nisam postao bolja verzija sebe, jednostavno sam postao življi. Kad sam se vratio u Ukrajinu, moja vizija svijeta se promijenila. U rovovima sam otkrio sličnosti sa zatvorskim životom u psihičkoj zatvorenosti, strahu od umiranja i neizvjesnosti. S vremenom sam također uočio određeni stupanj nježnosti u ovom ultra-nasilnom okruženju. Dok se vojnici čeliče kako bi se suočili s ratom, njihova je ljudskost žestoka i prekrasna. Kad sam to vidio, shvatio sam da praktički nitko nije svjestan da samo nekoliko tisuća kilometara dalje, na rubu istočne Ukrajine, mladi Europljani ginu, i dalje ginu, u apsurdnom ratu. Također sam shvatio da nijedan novinski izvještaj nije mogao pokriti opseg vizije. Ove se emocije mogu uhvatiti samo ako im se da dovoljno vremena, drugačijim pristupom: u mediju filma. 

Kada snimate film o ratu, morate steći povjerenje. Za to je potrebno vrijeme, a sve je u osjetljivosti pristupa koji imate prema nekome. Ono što je teško na ratnom polju je to što su ti ljudi u osnovi suočeni sa smrću. Dakle, vrlo je intimno. Proveo sam nekoliko mjeseci s njima u rovovima. Dok sam dolazio i odlazio, navikli su se na moju prisutnost i stekao sam njihovo povjerenje. Sve je stvar pristupa i osjetljivosti prema njima. Mogao sam snimati u potpunoj slobodi i prepričavati život u rovovima kao nitko prije. Postojala je ogromna razina odgovornosti u ovom poslu, jer sam morao paziti da ih ne dovedem u opasnost s onim što sam bilježio svojim fotoaparatom. Rat nije zajedničko tlo. Kada snimate vojnika na fronti, snimate nešto izuzetno intimno i dragocjeno. Blizina smrti dira našu najdublju prirodu. Odjednom više nema trikova, privida, laži. Sve je u rovovima i stvarnije je nego bilo gdje drugdje na svijetu. 

Većina ljudi koji pokrivaju prve linije to čine nekoliko dana, najviše nekoliko tjedana. Boravak mjesecima u ratnoj zoni je iscrpljujući. Jer morate stalno razmišljati o zaštiti sebe dok snimate rat. Recimo, cijelo sam snimanje morao nositi pancirku od 20 kilograma. Okruženje rovova značilo je da me nije mogla pratiti filmska ekipa. Nekako mi je najteže na snimanju ovog dokumentarca bilo zadržati tijek, duh filma koji sam u sebi fiksirao. Jer uz umor, nekoliko sati sna, strah i ekstremne uvjete, veliko je iskušenje ispustiti to i na neki način izgubiti sebe. Bilo je trenutaka ekstremne napetosti u kojima sam se pitao što radim tamo. Neki vojnici su tijekom snimanja bili teško ozlijeđeni, a ja sam nekoliko puta bio blizu ranjavanja. Da ne govorim o tome da su zapovjednici u svakom trenutku mogli odlučiti da moram napustiti bojišnicu. Na kraju krajeva, završiti ratni dokumentarni film kroz nekoliko mjeseci je malo čudo. 

Većina ratnih dokumentaraca koje smo navikli gledati fokusirana je na fizičko nasilje. Ima nešto neodoljivo za autore dokumentarnih filmova u ratu u otkrivanju ovih ekstremnih trenutaka. I malo ljudi izbjegne ovo iskušenje. Ono što sam naučio iz tih dugih mjeseci provedenih u rovovima je da je fizičko nasilje samo jedna od mnogih komponenti rata. U sukobu, čovjek mora transformirati svoju okolinu i sebe. Svoju životnu sredinu treba graditi i učvršćivati, u njoj pronaći zaštitu i prilagoditi joj se. Transformacija je ključna za suočavanje sa smrću, rekreiranje svakodnevne rutine i neki oblik normalnosti u nenormalnom svijetu oružanih sukoba. I to je sama bit 'Rovova'. Film razotkriva filmski potencijal vojnika; svakodnevica: lopatanje zemlje, zakopavanje u rovove, dosada. Rat se promatra kroz prizmu apsurdne logistike. Ovaj relativni mir glavna je opruga filma. Mir pun napetosti. A u beskrajnom krugu svojih dana na fronti, vojnici otkrivaju ono najintimnije: svoju ranjivost. 

Kad sam prvi put otkrio da se ukrajinski sukob pretvorio u rovovski rat, pogodila me paralela s Prvim svjetskim ratom. Želio sam zadržati publiku u ovom vremenskom limbu, jer se radnja odvija danas, ali u kontekstu koji asocira samo na prošlost. Crno-bijelo također stvara specifičnu estetiku naglašavajući međuigru svjetla i sjene, posebno prisutnu u skučenom prostoru rovova. Na kraju, crno-bijelo dodaje element poezije: pepeljastu, dosadnu, gotovo melankoličnu kvalitetu koja mi omogućuje da prilagodim estetski dojam svake situacije i lika. Još jedan važan estetski izbor je da je film u cijelosti snimljen u omjeru 4:3, koji centrira sliku na licima ovih ljudi koji žive u vrlo skučenim prostorima s nedostatkom privatnosti svojstvenom rovovima. Ovaj omjer širine i visine nudi gotovo slikovitu estetiku koja se dobro uklapa u pažljivo obrađene kompozicije, poput slike ili plakata. Ovi kadrovi, snimljeni u makrorazini, olakšavaju razumijevanje njihove psihološke zatvorenosti. Kadriranje naglašava letargiju i unutarnju muku. 

Sve je stvar vremena, a vjerojatno i terena. Kada ste ograničeni na određeno mjesto tijekom cijelog snimanja, imate vremena postaviti kadar, postaviti si pitanja o tome kako najbolje prikazati okolinu oko sebe. Oduvijek sam bio fasciniran ruskom kinematografijom i ona je sigurno utjecala na mene. Filmovi poput 'Dođi i vidi' Elema Klimova ili 'Ivanovo djetinjstvo' Tarkovskog posredno su utjecali na prikaz rata, između ostalih. 

Neki bi rekli da je svaki film politički, a na neki način i jest. Ali to nije njegova suština. Ovaj film je priča o bitki i, u mnogočemu, osobna: želja da se ispriča priča o nečemu što nitko zapravo ne želi vidjeti ili razumjeti, budući da novinski izvještaji o Ukrajini više ne zanimaju 'javnost'; Nakon što sam kao novinar pratio pokret Euromajdan, početak rata i njegov utjecaj na ukrajinsko društvo, osjetio sam neku vrstu nužde da se okrenem alatima kinematografije. Ja sam Francuz, volim Ukrajinu i ne razumijem zašto zapadne sile nisu okončale ovaj destruktivni sukob na vratima Europe. Zbunjen sam i želim podijeliti kako se osjećam kao čovjek koji snima svoje bližnje i, radeći to, dokumentira ljubav prema životu i ludost ljudi općenito. Uključujući i naše. 

Paradoksalno, oduvijek sam želio snimati dokumentarne filmove. Ali kako mi se kinematografija činila nedostupnom, krenuo sam s novinarstvom. A te 2011. godine, kada sam završio studij, počelo je Arapsko proljeće. Bilo je to nešto novo, emocionalno jako, mislim da bi svaki mladi novinar sanjao o ovakvim događajima. Revolucije su nezaboravni trenuci jer pred sobom vidite društva koja se mijenjaju, razvijaju. Nikad nisam posebno tražio izvještavanje o ratu, to mi je nekako sinulo, s početkom rata u Siriji. Ali pitanje koje si uvijek morate postaviti u ratu, bilo da se radi o novinskom izvješću ili dokumentarcu, jest rizik. Je li rizik koji preuzimam da bih nešto pokazao vrijedan toga? Kao ratni izvjestitelj često mislite da ste svjesni rizika u koje se upuštate. Ali moje zatočenje u Turskoj naučilo me je nečemu vrlo važnom: nikad nismo svjesni nekih stvari dok ih ne iskusimo. Ne možete znati što je pritvor, a da to niste iskusili. To se ne priča, to se živi. Jednom kada to doživite, sve se mijenja. A sada mi je u mom poslu vrlo teško riskirati. Radio sam to za 'Rovove', jer je to bila gotovo osobna i nužna potreba da pokušam pokazati nešto što mi se čini bitnim, jer sam bio uvjeren da se isplatilo. Ali općenito, sada to izbjegavam koliko god je moguće. Postoji toliko mnogo načina da se prikaže rat, koji se ne ograničava samo na prve crte. Daleko od toga. 

Za mene je medijsko izvještavanje o ratu u Ukrajini sada gotovo šizofreno, ako mogu tako reći. Zato što sam prije invazije proveo toliko godina pokušavajući uvjeriti medije da nastave govoriti o ratu u Ukrajini. Nažalost, bilo je znakova koje mnogi nisu htjeli vidjeti. To je općenitiji problem, što čini vijesti, kako su konstruirane. Ali što se mene tiče, sada sam zadovoljan ovom medijskom popraćenošću. Nije sve savršeno, ali ulozi onoga što se događa u Ukrajini su veliki i većina medija je to shvatila. 

Rad na ovom dokumentarcu za mene je bio otkriće. Prvi put u životu stvorio sam nešto što nije bilo diktirano raznim i raznolikim kodeksima. Postoji ta beskrajnost mogućnosti u kinematografiji što me jako privlači. Otkrio sam, a i naučio puno. Također sam svjestan koliko sam bio sretan što sam mogao snimiti ovaj film. I volio bih nastaviti tim tragom u Ukrajini, ali put stvaranja filma je dug, krivudav i pun zamki. To je također ono što ga čini lijepim.