11/10/2022 Mediteran Film Festival
'Danas je u Rusiji lako završiti u zatvoru samo zbog lajka na društvenim mrežama'
Prvi dugometražni dokumentarni film ruske redateljice Marusye Syroechkovskaya toliko je cjelovit i snažan da mjesto odrastanja u Rusiji postaje gotovo nevažno, iako je priča, naravno, neodvojiva od društvenog konteksta. Nakon što ga pogledate, imate osjećaj kao da vam je redateljica prijatelj. Marusya je 2005. imala 16 godina i vjerovala je da će joj to biti posljednja godina na Zemlji. Kao i mnogi njezini vršnjaci u Rusiji, koju ona ironično naziva "Federacijom depresije", imala je sklonost prema drogama i samoozljeđivanju. Nakon što upoznaje mladića Kimija, sljedećih 12 godina provodi snimajući njihovu vezu, a kad ona nestane, njihovo prijateljstvo. Svjetsku premijeru film je imao na švicarskom Visions du Réel festival nakon čega priznanja i nagrade ne prestaju stizati. 'Kako spasiti mrtvog prijatelja', dokumentarac posvećen cijeloj jednoj prešućenoj generaciji, u konkurenciji je i ovogodišnjeg Mediteran Film Festivala, što je i dodatni razlog za razgovor s Marusyom. *Kako se nosite sa svakodnevnicom i koliko vam u tome pomaže ovaj film i njegova festivalska turneja?
Hvala vam puno na pitanju, vrijeme je zaista teško. Putinova vojska je još uvijek u Ukrajini, ljude bombardiraju i ubijaju svaki dan, a represija unutar Rusije eksponencijalno raste. Festivalska turneja puno pomaže. Omogućuje raspravu o situaciji u Rusiji i posljedicama Putinove igre da izolira ruski narod za dobrobit svog režima. Nadam se da ovaj film može pomoći objasniti što takva izolacija od ostatka svijeta može učiniti stanovništvu i što može učiniti novim generacijama. Mnogi su mi ljudi prišli nakon projekcija govoreći da je moj film za njih terapeutski i da im je pomogao da se nose s nekim izazovnim trenucima u njihovim životima. Neki su mi gledatelji rekli da im je film pomogao da bolje razumiju svoje prijatelje koji prolaze kroz depresiju i teška vremena. Dirljivo je čuti ovo. Depresija je bolest koja izolira. Dakle, ako moj film pomogne razbiti ovu izolaciju, čak i na kratko, to je sve što mogu poželjeti.
Film je spoj osobne priče i prikaza društva u Rusiji? Koliko ste kompromisa i cenzure morali napraviti tijekom montaže i koliko je bilo teško sve to ponovno prolaziti pregladavajući snimke?
Srećom, nismo bili pogođeni nikakvom cenzurom. Od početka smo znali da ne možemo financirati ovaj film i nismo htjeli financirati ovaj film u Rusiji. Nismo željeli nikakav utjecaj bilo kojeg ruskog državnog tijela filmskog fonda i nismo željeli nikakvu cenzuru. Prolazeći kroz ovu priču opet je bilo bolno, ali osjećala sam da moram. Da nisam, izjedala bi me iznutra.
Zašto ste se uopće odlučili sve dokumentirati?
Kad smo Kimi i ja snimali, nismo znali hoće li ovaj materijal jednog dana postati film. Šalili smo se, snimali svoje živote, ali bez ikakve posebne ideje. Tek nekoliko godina nakon Kimijeve smrti, uspjela sam se natjerati da ponovno pogledam sve snimljeno. I vidjela sam da negdje u svemu postoji film. Htjela sam sačuvati uspomenu na Kimija, nisam željela da se njegov glas izgubi i nestane. Vjerujem da te nema sve dok te se ljudi sjećaju. Pretpostavljam da sam uopće počela snimati jer sam bila jako depresivna kao tinejdžer. Nisam znala kako izraziti svoje osjećaje, kako komunicirati s ljudima oko sebe ili kako zatražiti pomoć. Tako je moja kamera postala alat za izražavanje sebe, razumijevanje svijeta i njegovo razumijevanje.
Film je posveta cijeloj jednoj prešućenoj generaciji?
Da, u filmu postoji scena u kojoj je Kimi u mentalnoj bolnici. Govori o tome kako nema nikakvih prava i kako ga drže u bolnici, daju mu razne droge. Ne osjeća se bolje, no nema smisla žaliti se jer će samo pogoršati svoju situaciju. Ostaje samo šutjeti, uzimati sve droge koje mu daju, i nadati se da će te kad - tad pustiti. Osjećam da je ova scena savršen opis onoga što se postupno događalo u ruskom društvu tijekom posljednjih 15 godina, u vrijeme kada smo Kimi i ja odrasli i formirali se. Rusko društvo je u apatiji, depresiji i strahu. Droga koju naša vlada daje društvu je militarizacija i ruski nacionalizam.
Koliko se život mladih ljudi danas promijenio u odnosu na ono što ste živjeli u vrijeme ‘depresivne Rusije’?
Sada je puno više represije. Kao rezultat toga, broj političkih zatvorenika je enormno porastao. Danas je lako završiti u zatvoru na nekoliko godina samo zbog reposta ili lajka na društvenim mrežama.
Obzirom na cenzuru, vjerujete li da će doći vrijeme kad će film bit prikazan u vašoj zemlji?
Jako bih to željela, no kako sad stvari stoje nisam sigurna kad će to biti moguće.
Kako vidite Rusiju danas?
Vidim da se ljudi srame i da su svjesni da bez obzira što da su radili u prošlosti, nisu mogli zaustaviti Putina i spriječiti ovaj rat. U zraku se osjeća strah, sram i očaj.
Kakav je stav mladih o ratu koji trenutno bijesni?
Ne mogu govoriti u ime svih mladih ljudi Rusije, ali nitko od mojih prijatelja, poznanika ili kolega nije podržao ovaj rat ili Putinov režim.
Nakon svega, vidite li svoju budućnost u Rusiji?
Da. Toliko je bistrih mladih ljudi u Rusiji koji samo žele živjeti mirno i poštovati svoje susjede. Mi smo još mladi, a svaki stari diktator na kraju umre :)
*Tekst objavljen u Večernjem listu
