To što sam upisala Akademiju kasnije splet je različitih okolnosti, ali na kraju je ispalo da sam upala točno kad sam trebala i kad sam bila definitivno spremna. Tako danas gledam na to. Čini mi se da mi je zrelost pomogla za vrijeme studiranja, a i kupila sam si dodatnih deset godina života studirajući u tim godinama s mlađim kolegama. Preispitivanja je bilo, naravno, ali želja i potreba za umjetničkim izražavanjem, znatiželja za emocije i različitost u svakom smislu prate me cijeli život.

Ne znam kako je bilo prije, osim iz nekih priča starijih kolega, ali znam da danas nije baš jednostavno. Ima nas jako puno, premalo se snima, a nezavisna scena nema dosta novaca. Ja imam sreću što dosta radim, u raznim kazalištima, i imam kontinuitet rada već od treće godine akademije, ali to nije nikakva garancija za dalje. Neizvjesnost je stalno prisutna. Toga sam bila svjesna već kad sam došla na akademiju. Vjerujem u rad, posvećenost, dobru organizaciju i planiranje programa. Time bih se bavila kad bih bila u poziciji da nešto mijenjam u sustavu.

U Zagrebu mi je za sad lijepo, što ne znači da ne postoji mogućnost odlaska negdje vani. Tko zna? Ako do toga dođe onda ću o tome razmišljati. Ovdje sam počela sa svime i nekako sam svoja na svome. Tu su mi i kolege s kojima volim i želim raditi, razvijati se. Rad na Akademiji je velika odgovornost, ali i igra i stalno prisjećanje na to kako uvijek moraš ići dalje i probijati svoje granice, ne stajati na mjestu i ne zadovoljavati se već postignutim.

Onako, na prvu.Zagrebačko kazalište mladih je moja najdraža kuća i mjesto gdje bih voljela raditi. To je ansambl s kojim želim stvarati i dijeliti scenu.

Svoju prvu profesionalnu predstavu igrala sam u Francuskoj. To je bila predstava 'Evanđelje' velikog europskog redatelja Pippa Delbona u produkciji HNK Zagreb. Kao stipendisticu HNK poslali su me u Francusku na turneju od petnaest dana kao zamjena za kolegicu koja se morala vratiti u Zagreb. To mi je u tom trenutku bilo dosta prirodno i normalno ali danas znam da sam imala ogromnu sreću što sam to sve doživjela i dobila takvu rijetku priliku.

Uh, ima ih više i svako malo mi se lista mijenja. Imam razne faze, ali tu su uvijek velike Anna Magnani, Monica Vitti, Isabelle Huppert, Laura Dern…a inspiraciju najviše crpim iz muzike, knjiga, slika, svakodnevnih situacija koje vidim na ulici ili tramvaju i naravno iz dokolice.

I kazalište i film. Samo da je dobro. Razlika je u pripremi i procesu, barem u mom slučaju do sad. Možda bih trenutno voljela više snimati, naprosto jer nisam još snimala onoliko koliko bih htjela.Što ne bi nikad, u ovom poslu?Ne bih radila ono za što mislim da nisam spremna ili nemam alata da to napravim, ali sve te stvari se daju iskoumunicirati barem mi je to do sada uspijevalo. Ne bojim se reći ono što mislim, a vrlo lako priznam ako sam pogriješila. Na taj način funkcioniram. 

Trenutno radim novu predstavu u Eurokazu. 'Mrtvački ples' po djelu Augusta Strindberga u režiji Borne Baletića. Premijera je u studenom i jako uživam u tom procesu. Snimila sam nedavno kratki film s Lukom Galešićem 'Moj muž idiot' koji bi trebao izaći za par mjeseci, i snimam drugu sezonu serije 'Kumovi'.

Da, imala sam ogromnu tremu. Gledali su me ljudi koji me znaju cijeli život i igrala sam pred dvjesto ljudi koje znam osobno. To je neobična situacija. Bilo je jako dirljivo, rado bih opet igrala. Tko zna, možda i bude neko gostovanje. Bila sam sretna kad su me pozvali da budem u žiriju MFF-a zato jer je to prvi filmski festival na kojem sam bila, festival na kojem sam od svoje dvanaeste godine, i festival na kojem sam pogledala neke od prvih dokumentaraca i europskih filmova uopće.