Pa nije uvijek isto. Obično sam inspiriran nečim, nekom vrstom vizualne inspiracije ili nečim što osjećam da mi stvarno dodiruje srce, i pokušavam uhvatiti srž toga svojim fotoaparatom ili audio snimačem. Kad to osjetim, onda je vrijeme za početak. Ako osjećam da sam uspio snimiti nešto što sadrži vizualnu inspiraciju ili nešto što me duboko dira u srce, tada znam da to mogu proširiti na cijeli film. Tako je bilo i u ljetnim noćima. Stvarno sam želio uhvatiti nešto o Alvi. Kad je bio otprilike u dobi između 5-6 godina imao je vrlo jedinstven način gledanja na svijet. Nešto o njegovoj naivnosti, nešto o njegovom čistom pogledu na svijet, način na koji je izražavao vlastite osjećaje i misli, bilo je nešto posebno i htio sam to uhvatiti. Da ga imam i zadržim. 

Da, kao što vidite u filmu, živimo u vrlo maloj kući. Moj studio za montažu također je dnevni boravak u kući i također naša spavaća soba. Sve je pomiješano. Kad sam montirao svoj posljednji film, Alva je uvijek hodao okolo i gledao što radim i uvijek je bio znatiželjan vidjeti što to montiram. Nije razumio jer je to bio pomalo esejistički film. Tako me jednog dana pitao kakav je to čudan film na kojem radim, kako je sve ovo povezano? “Zašto ne snimaš jednostavne filmove tata? Filmovi koje ljudi lako razumiju.” Pitao sam ga "što preporučaš", a on je rekao da snimimo film o nama, samo da mi međusobno razgovaramo. Pomislio sam u sebi, možda to i nije tako loša ideja. 

Alva i ja smo imali te noćne razgovore otkako je progovorio, od 2-3 godine. Svaku večer prije nego što on ode spavati izgasili bi svjetlo i vodili  razgovore jedan na jedan. Alva je sa mnom dijelio što mu se mota po glavi, svoje strasti, želje, strahove, pričali smo o svemu. Kad smo se približili dobi od 6 godina, tijekom ljetnih praznika prije njegovog polaska u prvi razred Osnovne škole, odlučio sam ih snimiti. Postali su vrlo bitni. Teme života i smrti bile su teme kojima se bavio u to vrijeme i one su postale srž naših razgovora tijekom tog ljetnog odmora. 

Nisam se bojao baviti tim temama unatoč njihovoj složenosti  jer su to bile teme koje su bile relevantne  za Alvu u to vrijeme. To mu se motalo po glavi. Sjećam se da sam u istoj dobi ja imao problema sa spavanjem, jako bih teško zaspao, jer ja, za razliku od Alve, nisam imao s kim podijeliti svoje osjećaje i strahove. Za razliku od Alve, mene je bilo jako sram i neugodno postavljati ocu ta teška pitanja. Nisam osjećao da mi je to dopušteno. Sjećam se kao dijete onih trenutaka nakon što mi je otac došao poželjeti laku noć, ugasio svjetlo i ostavio me da zaspim sam u svojoj sobi, kao vrlo teških trenutaka. Na neki način 'Ljetne noći' ispravljaju i kompenziraju one moje teške trenutke dok sam bio dijete. 

Nisam znao da će ovo biti film o očinstvu, samo sam želio snimiti Alvu i njegov pogled na svijet. No, tijekom procesa montaže vidio sam da postoji ta neka crta očinstva koja se proteže kroz cijeli materijal pa sam odlučio sva ona pitanja koja je Alva postavio meni, pitati svog oca. Nije mi to bio cilj, no naš odnos se promijenio. Postali smo mnogo bliskiji, počeli smo se grliti, izjavljivati si ljubav. Film je čak promijenio i njegov odnos s njegovim ocem, koji je već mrtav. Nakon što je uokvirio njegovu sliku počeo je imati noćne razgovore s njim u kojima bi mu pričao kako je proveo dan i tome slično. 

Film je počeo tim prigušenim tonom jer je u sobi prisutna i Alvina sestra koju nismo željeli probuditi. No kasnije mi se svidio taj zvuk, dao je određenu dozu intimnosti, i mislim da nema ništa ljepše nego kad vam netko tko vam se sviđa, ili netko tko je ugodan, šapće u uho. To je poseban osjećaj, to mi se svidjelo i odlučio sam film nastaviti u tom tonu. 

Da, moj novi projekt jeste ponovno obiteljska tema. Riječ je o ljubavi i načinu kako se ona mijenja kroz godine. Pratim odnos svojih roditelja i pokušavam usporediti kako su izgledali na svom medenom mjesecu, a kako izgledaju danas, 50 godina nakon. Može li se zadržati ona iskra. To je također i film o monogamiji i kako je monogamija uopće moguća u današnje vrijeme. Istovremeno sam fasciniran i znatiželjan, radujem se gdje će me sve odvesti. 

U potpunosti. Nisam razmišljao o tome, i nisam procijenio da će ovaj film utjecati na ovoliko ljudi. Obzirom da je riječ o odnosu oca i sina ispada da se dotiče pa gotovo svakoga, i onog tko je bio a i onog tko ima dijete.  

Alva je jako dobro. Voli ići u školu, ne toliko zbog učenja, koliko zbog druženja i prijatelja. Jako je ponosan na film i činjenicu da je dio toga. I naravno koliko god voli kino i cijeni umjetničku vrijednost filma, toliko više voli nagrade :)