Mediteranski filmaši su se rastrčali na sve strane planete u želji da nam na filmskom pladnju donesu raznolikost ljudskih stremljenja i surovost običajnog i životinjskog u različitim pejzažima koji se međusobno prožimaju kao narativno usklađeni postupci.Na platnu se tako prelijevaju kompilacijski zapisi u dnevničkoj maniri, sumorni svakodnevni prolasci kroz egzistenciju propadanja, ubitačna tradicija koja zaustavlja nastojanja ka željenoj slobodi, kontemplativna sjećanja na djetinjstva i živote koji su nestali u magli, strašna iskustva, stoičke odraze u rovovima i prostorima beznađa. Autori filmova iz konkurencije otkopavaju teško breme doživljenog i pamtljivog trenutka nametnute težine. Čvrstim rukopisom nas daruju svojom slikom života na koju svakako moramo odgovoriti primjerenom koncentracijom.

Zbog koncepcije festivala da u konkurenciju ulaze po deset filmova, a kako nam se oduvijek prijavljuje hrpa sjajnih filmova koja nažalost neće biti prikazana, odlučeno je da se sastavi dva posebna programa „U fokusu“ u kojima bi se prikazala 6-7 kratkih filmova, koja svojom kvalitetom nimalo ne bi zaostajali od onih deset odabranih. Dapače. Ove godine nudimo zaista dva sjajna programa kratkih filmova. Potrebno je naglasiti zajedničku nit svih filmova u ova dva programa, svi su oni uronjeni u svojim umješnim odmacima od ustajalih načina baratanja dokumentarističkim principima, i kao takvi zaslužuju biti viđeni i na ovaj način. Vatromet emocija, obiteljske mreže i nedoumice, sjećanja i borba protiv učestalog zaborava. Kratki filmovi koji uglavnom probijaju očekivana rješenja pomoću pamtljivih rukopisa. Vrijedno svake pažnje.

Filmovi iz regije su ove godine zapljusnuli festival i svojom brojnošću, ali i kvalitetnim dostignućima. Mnoštvo autorskih pretenzija koje se ne plaše uhvatiti u koštac i s najkompliciranijim i najzapletenijim odnosima unutar jednog prostora bremenitog svakodnevnim stvaranjem povijesti. Bez imalo dvoumljenja mogu reći da su autori iz regije svojom ozbiljnošću, a i kreativnom razinom u svakom pogledu obilježili ovaj festival. Režiseri se rado istraživački upuštaju u rat s neotkrivenim predjelima u kojima stanuju strah i zebnja, u predjelima za koje ljudska duša traži svoju pećinu za preživljavanje. Filmovi iz regije obiluju čvrstim redateljskim rukama koje bdiju nad lako kvarljivom robom zvanom utisak. Svaki film iz regije jasno i razgovijetno izgovara svoj dokumentaristički prosede služeći se isključivo svojom i samo svojom filmskom filozofijom.

Pred pravim dokumentaristima uvijek stoji brdo izazova. Zbivanja oko nas, omotana u dramatična previranja na dnevnoj bazi sustižu našu percepciju. Digitalno doba nam je omogućilo da filmski reagiramo u trenutku. Današnji dokumentaristi moraju samo izići iz stana, ili stajati na prozoru i uključiti uređaj za snimanje, pa ma kako se on zvao. Sve što je zanimljivo i filmski izazovno događa se sada i direktno ispred naših očiju. Izazov, pak, za pravog filmaša, za pravog autora, dokumentaristu je kako na kraju sve to snimljeno uobličiti, kako strukturirati, na koji način odjenuti u pitki i filmski izražajan način. To je točka na kojoj se od pamtivijeka razdvajaju pravi majstori od onih prolaznih pozera koji su očito zalutali u medij. Mišljenja sam da se suvremeni autori u izradi konačnog proizvoda ne bi trebali plašiti istraživanja, kombiniranja, ispitivanja, iscrpljivanja forme, pa čak i korištenja drugih žanrovskih postupaka, sve u službi dobivanja što bolje protočnosti i kinestetičnosti samog izraza. Uostalom na sceni je već dugo relevantan estetski umišljaj, pokušaj stvaranja dokumentarnog filma kao hibridnog supstrata, i igranog i dokumentarnog i eksperimentalnog smještenog u zajedničku vreću izraza.

Pregledavajući gomilu filmova pristiglu na selekciju 23. MFF-a lako sam došao do zaključka da najveći broj uradaka čine televizijsko-reportažne emisije, te povijesno naučno-popularni izvještaji. Legitimni su to televizijski žanrovi, ali bojim se da ne pripadaju u ovakvu vrstu festivala. Problem današnjeg dokumentarca bio bi novinarski, reportažni pristup materiji, kada se sve ono svojstvenu izvještavanju s terena za dnevničku emisiju pokušava unijeti u formu filma, pokušava se prošvercati kao autentični dokumentarac. Površnost, preverbaliziranost, „talking heads“, nedovoljno bavljenje vizualnim, te nedostatak poetičnosti između kadrova i atmosfere koja stvara emocije svakom onom koji konzumira takvu filmsku cjelinu. Današnjem dokumentaristi, mišljenja smo, treba svojevrsni otklon od televizijske forme, koja mu u svojoj prirodi ne ostavlja prostora za kvalitetnu estetsku igru, te ga svodi samo na pukog prenositelja poruke. Dokumentarni film je ozbiljna filmska forma. U kojoj autori dodiruju čvrstu realnost, dajući joj svoj osobni pečat kroz svjetonazor i rukopis za razliku od reportažnog pristupa.

MFF je kroz duge godine svog opstojanja uspio sagraditi sliku, imidž, neprikosnovenog kriterija dobrog filma koji se s užitkom gleda na širokobriješkom filmskom platnu. Sve ove festivalske godine su donijele najbitnija filmska ostvarenja iz okoline i Mediterana, i to dokumentarce svjetske važnosti. Dokumentarizam se na MFF-u nosi u punoj svojoj principijelnosti. Ovdje ne prolaze lažni filmski pokušaji, nesavršene celuloidne prolaznosti. MFF piše duboke tragove dokumentaristike na ovim prostorima. MFF napokon, tretira dokumentarnost na jedini valjan način. Ozbiljan koncept, strogost selekcije i relevantan izbor,  kreativna raznolikost filmova, dosljednost u festivalskoj formi. Sve ovo je MFF-u donijelo zaslužni respekt među festivalima i publikom ne samo u regiji, Mediteranu nego i mnogo šire. Treba nastaviti istim putem i istim tempom. Ovako. Budućnost je svakako pred MFF-om.