Sasvim sam slučajno došao do Muthe. Naime, dobio sam poziv od osobe koja mi je rekla da, nakon što je pogledao jedan od mojih dokumentaraca želi da režiram priču u slobodnim teritorijima u zapadnoj Sahara. Njegovo ime je Almeida i on je producent i idejni tvorac filma. Početna ideja bila je samo dokumentirati rad pirotehničara, a posebno Muthin rad, s naglaskom na mine i eksplozivne ostatke rata. Ali poslije otkrivanja osobne priče o Muthi, promijenio sam pristup. Bombe i mine postale su kontekst, a emocionalna strana osobne priče Muthe postala jezgra filma.

Snimanje je bilo dobro. Čisto i jednostavno. U baznom kampu ne postoji ništa. Bilo je teško doći tamo, jer trebate pratnju, dozvolu itd., ali kad smo stigli u kamp, bili smo vrlo dobrodošli. Međutim, žalim što nisam imao još tri dana za snimanje.

Bilo je riječi dobrodošlice i ali i 'zatezanja'. Neki se nisu htjeli otvoriti do četvrtog ili petog dana snimanja. Posebno Mutha, koja nije htjela ispričati svoju priču dok nije stekla samopouzdanje.Gdje je ona danas?Mutha živi u Smari, jednom od izbjegličkih kampova u Zapadnoj Sahari, otprilike tisuću kilometara od baznog logora pirotehničara, na alžirskom tlu. Zovu ga Hamada (pakao). I oni tamo žive otkako ih je rat s Marokom odgurnuo od njihove zemlje.

Da, privlače me teme koje prikazuju priče marginaliziranih ljudi i žrtve općenito. Također me jako zanimaju pitanja spola. Istina je da pokušavam kombinirati oba elementa. Muthin lik odličan je primjer za to. 

Da budem iskren, trenutno mi odgovara da ne radim. Zabavljam se, putujem i uživam u životu. Definitivno ne želim držati kameru u rukama do sljedeće godine.