Uvijek me fascinirala Sicilija i otišao sam u Cataniju gdje sam 2013. snimio prvi film trilogije 'A iucata'. Zaljubio sam se u otok kao i u njegovu skrivenu stranu. U svakom svom filmu zanimaju me marginalni likovi, nevidljivi društvu. Htio sam pokazati ovaj svijet onih koji su iza. Dok sam snimao svoj prvi film, svjedočio sam problemima vezanim uz migracijske tokove. U svim svojim dokumentarcima postavljam si pitanje gledišta. Kako sagledati stvarnost useljavanja na nov način? Mislim da tada nisam bio dovoljno zreo da govorim o ovoj temi. Morao sam napraviti unutarnje i umjetničko putovanje. U svom sljedećem filmu, 'Pescatori di corpi'(2016.), testirao sam uređaj temeljen na paralelnim pričama koje ponovno preuzimam u 'Il mio corpo'. No, s ovim posljednjim filmom još sam više zamaglio granicu između dokumentarnog i igranog. U svojim sam prethodnim filmovima uvijek radio na tom aspektu, ali želja za ukidanjem ove granice ovdje je jača. 

Veliki sam ljubitelj izražajne moći slika. Riječi u ovom filmu nisu glavni junak, ali pokušavam te riječi pronaći negdje drugdje, u lutanjima. I nađem nešto u šutnji ljudi koji ne govore puno, ljudi koji pate. Pokušavam uhvatiti njihove misli, pokušati zamisliti što bi imali u glavi, koje bi im bile želje, kakvi bi im bili snovi... Tako da mi je jasno: šutnja je nešto što govori mnogo više, to je dijalog. Često šutke guram do kraja. Tišina je važna, ali i zvukovi. Osim na samom kraju, filmu nije dodana glazba. Puno snimam sa zvukovima na lokaciji. Nakon svakog snimanja, ton majstor s kojim radim, Edgar Iacolenna, snima još sat vremena snimanja uličnih zvukova, atmosfera, malih zvukova... Volim graditi uređivanje zvuka s atmosferama mjesta.

Nisam pričao o degradiranoj Siciliji, i doista, mjesto se nikada ne spominje (osim jednom). Ovaj je otok jednostavno ogledalo Italije i Europe: to su tipične stvarnosti našeg društva koje pokazuju napuštanje institucija. Zato je film bio toliko popularan u inozemstvu. U Francuskoj su me ljudi pitali jesam li je snimio u Marseilleu, sjevernoj Africi ili na Balkanu. Univerzalnost ove dvije priče, paradoksalno, dočarava sicilijanski dijalekt i nigerijski jezik, koji postaju zajednički jezik, kao i jednostavnost određenih trenutaka, gesta u kojima se svatko može pronaći.

Ovo je nešto na čemu radim od početka snimanja dokumentarnih filmova. Što je dokumentarac? Što je fikcija? Gdje je granica? Ove formalne aspekte dovodimo u pitanje još od braće Lumière. Čim postavite kameru u određeno okruženje, već stvarate fikciju. Ne biste se trebali pitati snimate li igrani ili dokumentarni film jer je granica između njih porozna. Morate uspostaviti odnos povjerenja da biste dobili ovu mješavinu naturalizma i fikcije. Proveli smo puno vremena s protagonistima, a da ih nismo snimili. Rijetko sam ih zamolio da ponove scene. Da biste snimali filmove u ovom obliku, morate biti više psiholog nego filmaš. 

Slažem se. Naime, ja sam napustio Italiju, zvuči apsurdno, kako bih si mogao priuštiti studij u Švicarskoj. Tu sam strast prema dokumentarcu njegovao ovdje, u dijelu koji govori francuski, povezan s velikom francuskom dokumentarnom kulturom. U Italiji je Gianfranco Rosi imao zaslugu za davanje legitimiteta dokumentarcu osvojivši Zlatnog lava u Veneciji za 'Sacro Gra', a posljednjih godina granica između dokumentarnog i igranog filma je pala. Međutim, produkcija dokumentarnog filma i dalje je komplicirana. 'Il mio corpo' je prva produkcija koju sam napravio s Italijom. U Europi je dokumentarni film promijenio svoj status i u pogledu distribucije: napokon više nije niša u svijetu filma. 

Za mene je cilj filmaša doista rasvijetliti, dati viziju fenomena ili precizne teme. S ovog gledišta, filmski je rad potpuno sličan onom u humanističkim znanostima. Sociološki, antropološki, povijesni itd. Rad ne može imati plemenitiji poziv od rasvjetljavanja temelja stvarnosti. Tek zahvaljujući dokumentarcu ili Cinéma du Réel autor može bolje razumjeti svijet u kojem živi i podijeliti svoju viziju s javnošću.

U razdoblju nakon pandemije mislim da bi ova izmjena kina i platformi mogla dati bolju vidljivost određenim filmovima. Moramo preispitati prostor fizičkog kina, ali ono s čime se suočavamo je bliska budućnost u kojoj će se filmovi prikazivati u kinima, a zatim će nekoliko dana kasnije izaći na platforme. Osim toga, zbog pandemije mnogi su festivali postali hibridni i ja to ne vidim kao negativnu stvar: to može pomoći neovisnoj kinematografiji da postane pristupačnija, da izađe iz strogo cinefilskog okruženja.

Balkan me oduvijek fascinirao, moj sljedeći i prvi igrani film 'Bijeli klub' ispričat će priču o putovanju dviju Albanki koje prelaze Balkan kako bi stigle u Italiju. To je tema o preživljavanju unutar europskih granica. Za mene je to izazov jer će ovo biti moj prvi igrani film, iako je inspiriran stvarnim događajima, a likovi će uglavnom biti neprofesionalni. Ako kažu da su moji dokumentarci bliski fikciji, ovaj novi film bit će vrlo blizu dokumentarcu.