U žiriju ovogodišnjeg Mediteran Film Festivala je, uz ostale, i nagrađivana hrvastka redateljica Tiha Gudac, čiji je filmski prvijenac 'Goli' osvojio kritiku i publiku, a i njezin novi film 'Živa' bi mogao doživjeti isti scenarij.*
'Žica' se bavi svijetom koji diže ograde i zidove, te postavlja pitanja o tome što nas je povijest do sada naučila kada su ljudi dizali žice jedni protiv drugih. Konkretno - prati život male zajednice ljudi koji žive na hrvatsko slovenskoj granici, uz rijeku Kupu koja predstavlja Schengensku granicu, to jest vrata suvremene, slobodne Europe. Kao mjeru zaštite svoje slobode Europa je ovdje postavila kilometre žilet-žice, pri tome uništavajući život skladne pogranične zajednice i ne rješavajući problem migracija zbog kojih je tobože postavljena. Pored života stanovnika doline Kupe, filmom ulazim i u realnosti života nekih ilegalnih emigranata koji prolaze u taj kraj nadajući da će prelaskom granice ostvariti svoj europski san.
Kako vidite problem emigracije?
Migranti na našim granicama su dio nove seobe naroda koju vidim kao naplatu stoljetnih nepravdi bogatog Zapada sijanog po zemljama iz kojih emigranti dolaze. Ne radi se samo o izravnom djelovanju intervencijama Zapada unutar granica zemalja iz kojih emigranti dolaze, nego i o posljedicama ekološkog uništenja Zemlje te općenito neravnomjernoj globalnoj raspodjeli bogatstva. Mi smo na geografskoj poziciji koja nas ponovo čini 'štitom Europe' pri čemu smo naravno u nezavidnom položaju jer ona pred nas male može stavljati velika očekivanja u tom smislu. Ukratko – povijest se ponavlja, no ovaj put velikim dijelom uslijed šteta koje neće biti lako ispraviti jer su instrumenti destrukcije moćniji nego ikada do sad. Položaj emigranata na našim granicama je uglavnom situacija očaja, a jasno je da velik broj očajnih pojedinaca može samo biti problem za sve strane koje su dio krize. Primjećujem da u našoj javnosti postoji manjak iskrenog razgovora o stvarnom stanju na našim granicama, to je bilo jednako i prije pandemije. Smatram da takva medijska šutnja nije dobra jer se bojim da bi moglo doći do situacija koje bi nas kao društvo mogle zateći nespremne. Masama se najlakše manipulira bombastičnim naslovima i strahom. Moj film je pokušaj da zagrebem ispod takvog stanja.
Koliko dugo je trajala cijela priča i kakav odnos ste stekli s protagonistima?
Film je pripreman pet godina, a sniman kroz godinu i pol. S većinom likova sam izgradila odnos u kojem je postojalo razumijevanje da radimo nešto za što svi vjerujemo da ima smisla, za neke je taj smisao bio da svjedočanstvo realnosti života uz žicu i na ilegalnoj migrantskoj trasi putuje kroz film, za neke je bio prilika da izraze svoje političke stavove što su smatrali važnim, a za neke pokušaj da utječu na promjenu stanja. Nitko od mojih protagonista nije aktivist, no silom prilika krize koja im se spustila u dvorište postali su aktivni i život im je oblikovan činjenicom da žive uz granicu. Danas su svi oni dalje na istom mjestu, bore se protiv žice, pomažu ublažiti humanitarnu katastrofu, rade na obrazovanju ili pak propagiraju radikalnije stavove i sami hvataju emigrante uz granicu – uglavnom, jednako kao u filmu. Što se pak tiče ilegalnih emigranata koji su u filmu, glavni likovi su uspjeli doći do Europe. Jedan od njih je inženjer i sada radi kao automehaničar u Italiji. Za ostale emigrante koji su sporedni likovi u filmu ne znam gdje su.
Koliki je hendikep za cijelu priču bila pandemija?
U zadnjoj fazi snimanja je bio peripetija oko prelaska granice, no pandemija nas nije zaustavila. Najveći izazov je bila postprodukcija, jer je ekipa međunarodna, produkcija je belgijska i cijela postprodukcija je započela u Bruxellesu u ožujku 2020. Nakon nepuna dva tjedna je krenulo zaključavanje svijeta pa sam ja vraćena u Zagreb. Kompletna postprodukcija slike i zvuka je potom odrađena preko Skypea, između više država.
I ovaj, ali i vaš prvijenac 'Goli', bave se 'žicama'?
Točno - prvi povijesnim logoraškim, a drugi žicama kojima odvajamo suvremeno društvo. U osnovi, oba filma je pitanje osnovnih ljudskih prava kao što su pravo na slobodu kretanja, sigurnost, pristup hrani i vodi. Također, oba filma se bave velikim krizama prikazanim na razini intimnog iskustva 'malog' čovjeka. Tu ste se na iznimno hrabar način suočili s obiteljskom prošlošću koju je obilježio boravak vašeg djeda u političkom logoru Goli otok prije šezdeset godina. Je li to bio hrabar potez i, gledano unatrag, biste li što promijenili?Film 'Goli' je izašao prije sedam godina, no i danas mi ljudi često prilaze s komentarom da sam hrabra jer sam ga snimila, a mene i danas taj komentar iznenađuje. Jer je za mene tada rad na tom filmu takvom kakav je, bio nužan. Jednom kad sam ušla u taj proces on mi je bio kao disanje, nisam smjela stati. Iako sam bila pokretačka sila iza filma, pravo otvaranje i hrabrost su pokazali ostali protagonisti – članovi moje obitelji i bivši logoraši. Njima ću zauvijek biti zahvalana jer su otvorenošću o svojim najintimnijim bolima i borbama 'Goli' učinili pričom mnogih obitelji kojima je taj film bio potreban. Gledajući unazad ne bih ništa promjenila, ne vrijedi razmišljati na taj način.
Članica ste žirija 22. Mediteran Film Festivala, jeste li uspjeli pogledati neke od filmova i koliko ste upoznati s ovim festivalom?
Do sada nisam posjetila Mediteran Film festival i jako sam počašćena pozivom da budem dio žirija. Od kolega koji su bili na festivalu sam čula da ima posebno lijepu energiju i divnu razmjenu između autora i publike. Veselim se odlasku na festival i razgovoru s ostalim članovima žirija.