Obojica živimo u Meksiku već pet, šest godina i uvijek smo željeli raditi film na temu migranata. Ja sam također dijete migranta, Francuz čiji je otac došao u tu zemlju iz Irana. Dosta smo istraživali o Meksikancima i ljudima iz Srednje Amerike koji su pokušali sve da dospiju u Ameriku u cilju boljeg života, tako da smo odlučili napraviti film o tome. U istraživanju smo došli do Tijuane gdje smo upoznali ljude koji pokušavaju preći granicu. Zanimljivo je bilo da smo nailazili na ljude koji i ne govore španjolski. Znači oni su Meksikanci samo zato jer su tu rođeni, no velik broj njih je odmah nakon rođenja otišao u Ameriku i to je njihova zemlja. Danas očevi i majke koji žive u SAD-u desetljećima, odvajaju se od svoje djece. Zatim smo otkrili veliki fenomen, za mnoge od njih "Pozivni centri" Tijuane predstavljaju jedini spas. Na telefonu 10 sati dnevno američkim građanima pomažu u vođenju gospodarstva one zemlje koja ih je odbila. Znači američke kompanije ih izrabljuju, koriste ih jer imaju odlične kompetencije i perfektne govorne vještine. U biti, jer su Amerikanci. 

Ništa nije drugačije otkad je Biden tu, čak je i veći broj deportacija u Meksiko. Imali smo Busha, Obamu, Trumpa....možete promijeniti predsjednika, no u konačnici statistika uvijek raste, iz godine u godinu. Razlika je što je Trump imao stav da ga nije bilo briga koga deportira, majku četvero Amerikanaca ili nekog drugog. Biden i Obama su bar slali poruke da deportiraju kriminalce. No, ironija u cijeloj priči jeste da, ako to i jesu kriminalci, onda su oni američki kriminalci. To je ta zemlja napravila od njih. Južno od zida, rasna isključenost je nemilosrdna i mora se puno učiniti za iskupljenje onima koji su prisiljeni napustiti Ameriku. 

Ovaj pogranični grad postao je komora između dva svijeta gdje mnogi Meksikanci podnose muke migrantskog života. Pronašli smo tri slučaja koja su zaista tipični Amerikanci. Jedan od njih je i žena čiji se sin borio u Afganistanu, drugi je kao beba otišao u SAD da do danas nije ni znao da nema američke papire, dok je treći američki veteran iz Vijetnamskog rata. Svi znamo koliko Amerikanci drže do svojih veterana, zamislite koja ironija! Njihovi životi su se promijenili u sekundi, od svega što su imali, bogatstva materijalnog i obiteljskog, došli su nigdje. Njihov život je stao. Tijuana je strašno mjesto. Siromašno i tužno. No oni biraju život tu, isključivo da budu bliže Americi, pa taman i s druge strane zida. 

Pokušavali smo prikazati ovaj film u SAD-u preko različitih kanala, no nismo uspjeli. Naime, bilo je dosta priča u ovoj zemlji o migrantima, no mislim da niti jedna ne prikazuje stvari iz ove perspektive. Činjenicu da Amerika deportira Amerikance. Iskreno, željeli smo napraviti film koji je univerzalan, koji možemo gledati u Europi, Meksiku, i SAD-u. Htjeli smo ga napraviti za sve, i još uvijek se trudimo prikazati ga svuda.  

To je dobro pitanje, no nisam siguran da ću povući dobru usporedbu. Moje osobno iskustvo bi reklo s Francuzima, obzirom da sam i ja sin migranta. Moj otac je iz Irana došao u Francusku kao migrant. No, teško je uspoređivati. Također status Meksikanaca u Americi je drugačiji. Ima ih mnogo i različito žive. Američko društvo je nemilosrdno ne samo prema njima, nego i prema siromašnima. U slučaju da spadate u tu skupinu u Americi, vaš život je strašan. To je sam rad, dijelite sobu s nekim, činite sve samo da opstanete u toj zemlji. Gledajući tako, mogu usporediti sa statusom Afrikanaca u Europi. Nitko od njih ne živi 'američki san' no svi oni kući šalju slike kao da je to to. Njihov uspjeh je sama činjenica da su došli u tu zemlju, ali njihov život je puko preživljavanje.  

Svi troje su još uvijek bez američkih papira, s iznimkom žene koja se vratila u SAD, no bez papira. I dalje su u lošem psihičkom stanju i jako smo zabrinuti za njih. Bojim se da nema sretnog završetka za likove našeg filma.