Upoznao sam protagoniste nakon godinu dana odlazeći u dječju bolnicu kao volonter. Želio sam upoznati bolnicu iznutra, bez potrebe ili obaveze snimanja filma. To je vrlo kompliciran posao, jer zahtijeva puno emocionalne snage i empatije s okolinom. S vremenom sam upoznao Ahmeda i Tahu i stvorila se vrlo posebna veza između nas. Oni imaju poseban odnos koji se mora podijeliti i zato sam odlučio snimiti ga. 

Nisam želio razgovarati o bolesti ili drugim pitanjima jer to nije bilo bitno za glavnu temu filma, a može čak i odvlačiti pažnju. Prije nekoliko tjedana mu je konačno presađen bubreg, nakon godina čekanja. Sada je dobro, u kući je, izvan bolnice. 

Ahmed, otac, je bio prva osoba koja je pogledala film. Njegovo mišljenje mi je bilo jako važno, i moram reći da je uvijek imao potpuno povjerenje u mene. Iako film ima vrlo teške trenutke, shvatio je važnost njegovog sadržaja. Film je jako emotivan, daje pečat iskrene i nesebične roditeljske ljubavi. Nešto što danas često zaboravimo ili uzimamo zdravo za gotovo. Film govori o dubokoj boli. Krik koji on izaziva je iskren, čak i ljekovit. Iskreno, obično ne poznajem središnju temu svojih filmova, tek nakon što ih završim prolazim kroz mnoge osobne emocije u njihovom stvaranju do samog završetka. Budući da sav posao obavljam sam, vrlo je naporno i iscrpljujuće. U ovom me slučaju jako privukla neobična veza oca i sina, duhovnost i psihologija krivnje koje bolesno dijete ima, duboki su aspekti filma. 

Osjećam da svaki projekt ima višu razinu dubine i složenosti, fasciniran sam stvarnim životom, svakodnevnicom u svojim beskonačnim oblicima, moji su filmovi škola skromnosti, uvijek sam u službi ljudi koje snimam. Ali uspjeh je relativan, proveo sam godine osjećajući veliko prihvaćanje i duboko poštovanje javnosti prema svojim radovima, ali nikad nisam dobio nikakvu stvarnu pomoć svog grada ili zajednice, tako da mi je vrlo teško posvetiti se tome kako bih htio. 

Kao i svi, bio sam u šoku. U jednom trenutku sam vidio i ono najbolje u ljudskoj inteligenciji, pored onog najgoreg u ljudskoj gluposti. Mislim da kad bi pao meteorit više bi pomogao razumjeti što se događa, i tada se bar ne bi brinuli o novcu kao glavnom motivu.  

Odgovorit ću vam frazom koju sam vidio na grafitu u Brazilu: Nadajmo se da se nećemo vratiti u normalno, jer normalno je i bilo problem.