19/08/2020 Mediteran Film Festival
Raúl de la Fuente: Nominacija za Oscar stvara mi golemi pritisak
Španjolski redatelj Raúl de la Fuente kaže da je pakao na zemlji u Freetownu, glavnom gradu Sijera Leonea, u zatvoru Pademba Road, gdje više od 2.300 zatvorenika, mnogih od njih bolesnih, preživi u spomeniku nečovječnosti, sagrađenom za 300 ljudi."El infierno", film koji će biti prikazan na 21. Mediteran Film Festivalu, zaranja u tamu Padembe kako bi pokazao bijedu, nepravdu i neumoljive čeljusti barbarizma u priči koja bez razmišljanja pokazuje suštu suprotnost onoga što društvo treba biti. De la Fuente se ovom pričom ponovno digao u sami vrh, osvojivši nagradu Goya za najbolji dokumentarni kratki film. Uz ovaj, redatelj iz Navarre u svojoj zbirci već ima dvije Goya nagrade, kao i nominaciju za Oscara. *To je velika čast, ne mogu biti lažno skroman i reći da nagrade ne znače. Ponosan sam, ali to čini i velik pritisak na mene. Moj najveći strah je uvijek publika, to je za mene najvažniji dio, jer im želim ponuditi svoju priču i povezati se s njima.
Kako ste znali za postojanje zatvora Pademba?
Znao sam za postojanje ovog mjesta kroz rad fotografa Fernanda Moleresa, a ideja o snimanju dokumentarca pojavila se baš u Freetownu. Bio sam tamo snimajući još jedan dokumentarni film o djevojčicama u prostituciji s argentinskim salezijancem Jorgeom Crisafullijem, a on mi je rekao da su oni također radili u zatvoru kako bi pokušali pomoći zatvorenicima koji su u nepovoljnijem položaju.
Kakav je osjećaj bio kad ste po prvi puta ušli u zatvor i kako su zatvorenici reagirali na kamere?
Bio je to pakao. Zatvorenicima smo na neki način predstavljali radost. Prekidali smo njihovu svakodnevnu rutinu koja je bila poprilično dosadna. Istovremeno, u nama su vidjeli priliku za ispričati svoje priče i odlučili su svoje probleme povjeriti kameri.
Kažete kako je Sijera Leone zemlja obrnute logike?
Da, tamo idu tako daleko da trebate dokazati svoju nevinost, a ne krivnju. Ne postoji nikakav zakon, govorimo o djeci. Nemaju domove, obitelji i prisiljeni su živjeti na ulicama. Kad se pojave određeni problemi, vlasti uvijek moraju odrediti krivca. Manje je važno što onaj koji bude uhićen nije počinitelj tog zločina. Bitno je nekoga zatvoriti, bez obzira je li kriv ili ne.
Kako su vas uopće pustili da snimate? Mislim na upravitelje zatvora.
A izgleda da njima cijela ova priča i nije toliko neobična niti nepravedna. Sami ulazak dugujem svom prijatelju koji je radio kao volonter u ovom zatvoru, pokušavajući pomoći ljudima s fokusom na maloljetnike. Imao je dobre odnose s upraviteljima zatvora i preko njega dobili dozvolu da uđemo u zatvor i krenemo sa snimanjem.
Je li Chenna jedino svjetlo nade u ovom filmu?
Da, on je moj prijatelj. Nakon što mi je povjerio svoju priču, odlučio sam napraviti film i o njemu, ne samo o zatvoru. Moj cilj jeste i bio pronaći nekoga tko je bio unutra i preživio taj pakao. Tko je sad na slobodi. Također, njegova priča je tim zanimljivija jer se on ponovno vrati u taj pakao i odlučio pomoći zatvorenicima.
Je li pogledao film?
Naravno. Zaljubio se u film i bio je jako ponosan. Sva priznanja koja smo dobili mu mnogo znače, jer je ona duša ove priče. Također, sav novac koji smo dobili od nagrada dajemo njemu. Već smo kupili zemlju i planiramo mu sagraditi kuću, što ga čini jako sretnim.
*Tekst objavljen u Večernjem listu
