Cijelo iskustvo postavljanja ljestava s tim filmom naučilo me koliko je puno nestabilnih i krhkih terena u našoj zemlji, te ako ljestve želim postaviti negdje visoko, da bi izdržale veliko opterećenje, prvo trebam naći stvarno dobru podlogu gdje ću ih fiksirati, inače sve može ispasti kao osobni spoticaj.

Prvo moram voljeti misliti o nečemu, tema mi mora biti bitna i privlačna u svom potencijalu vrijednosti. Mislim da jedino što imamo u životu jest vrijeme. Način na koji provedemo to vrijeme jest naše iskustvo. Iskustva koja imamo oblikuju naš identitet, zato mi je važno da stvarnost koju snimam mogu prihvatiti kao dio svog života.

Rad na filmu moj "Moj život bez zraka" bio je specifičan zbog toga što sam se angažirala kao profesionalni ronioc na dah uslijed čega sam sudjelovala u znanstvenom medicinskom istraživanju o fiziologiji ljudskog tijela u apneji. U početnoj fazi rada zadala sam si odredjene uvjete snimanja za postizanje autentične slike o glavnom liku filma Goranu Čolaku, svjetskom rekorderu u ronjenju na dah. Da bi ih tehnički izvela s kamerom, morala sam biti utrenirana. Takodjer, moje iskustvo ronjenja na dah bilo je alat za razumijevanje Gorana i put traženja pravih pitanja za njega kao izrazito introvertiranog čovjeka. Zbog potreba snimanja otišla sam i u scuba ronjenje. To me odvelo do speleo ronjenja, pa sam završila školu za speleologa. Tako taj kreativni proces rada na filmu integriram dalje u svoj život i novi rad. 

To govori da je hrvatska kinematografija jako napredovala u zadnje vrijeme, a žene su općenito i u filmu još uvijek na istom mjestu.

Kao dijete maštala sam o upoznavanju prostora i ljudi koje sam gledala u filmovima. Kamera mi se činila kao vrsta putovnice s kojom mogu ići na mjesta i ulaziti u priče ljudi, koje bi mi inače bile nedostupne. Zahvalna sam svim ljudima koji su bili ispred moje kamere, jer su mi obogatili život svojim iskustvima. Ima nešto i u procesu predočavanja emocika kroz sliku i moje potrebe da reagiram na svijet u kojem živim. Snimanje odgovara mom autentičnom stanju uma. 

Očito je da se na status žena u filmu gleda kao na neke slučajeve, često na način kao da su se oni i slučajno dogodili. Kada se o tome govori onda se propitkuje kakav je taj slučaj ovdje ili ondje, kao da je sve još u fazi proučavanja prije nego se bude mogla donijeti odluka. Sjećam se Međunarodne konferencije o poziciji žena u filmskoj industriji održanoj u Zagrebu. Na njoj su govor držale bitne žene  nagradjene za svoj rad na filmu, koje su govoreći o postizanju svog poslovnog uspjeha govorile o tome kako su se prestale šminkati i kako su promjenile stil odijevanja, ili, kako igraju na kartu straha, a da bi bile prihvaćene od strane svojih muških kolega. Postaje upitan njihov uspjeh. To se može postići i s gajbom pive, ako žena ispije jednako ili više boca pive od muških kolega i odmah bude prihvaćena u snimateljsku ekipu. Postavlja mi se pitanje o kome pričamo kada pričamo o diskriminaciji žena, te kakvi su to ljudi pred kojima je moguće tako zaigrati i postići svoj cilj? Apsurdno je da se o tome uopće može govoriti. Imamo odvojene wc-e, kako stvari stoje, mogli bismo imati i odvojene autobuse. Neki način borbe protiv toga je potreban. Govor kojeg sam ja izabrala jest moj kontinuirani filmski rad.

Trenutno kao snimateljica radim na novom dokumentarnom filmu "Svi Hassanovi ratovi" u režiji Roberta Bubala i Olimp produkcije. Riječ je o filmu čiji je glavni lik nagradjeni hrvatski novinar Hassan Haidar Diab koji je posvetio svoj rad borbi protiv terorizma. Osim toga, zabavljam se pisajući scenarij za novi film.  

Karantena je odgodila planirano snimanje spomenutog dokumentarca u Beirutu, koje je zbog novonastale situacije u tom gradu i dalje neizvjesno. No, sama izolacija od ljudi i društvenih dogadjanja meni nije strana, pa sam dobila vrijedno vrijeme za smireno promatranje situacije. 

Nedostajali su mi nenormalni ljudi.

Nadam se nečemu normalnom u ovom jedinom svijetu kojeg imamo.

Volim MFF zbog dobrih ljudi koji ga stvaraju i trude se da festival bude blizak svim ljudima. Kada su me kolege s MFF-a pozvali da budem u žiriju, to za mene nije zadatak nego čast!

Igrana serija Pose me oduševila svojom glumačkom postavom i ekipom ljudi koja stoji iza tog projekta. Radi se o mnogočemu kroz perspektivu iskustva trans osoba, koje zapravo nisu trans, jer nisu u tranziciji iz jednog u drugo, nego su uvijek jedno. Kao da se zapelo u jezičnoj dosjetljivosti kada ne možemo smisliti bolju riječ koja bi opisala njihovo iskustvo sebstva. Slično je i sa ženom.