Kad sam upoznao Joséa Mariju i njegov način života dogodio se neki klik i osjetio sam snažnu potrebu da uđem u njegov svemir kamerom. Oduvijek me privlačio život u ruralnom okruženju, njegova jednostavnost i sklad s prirodom. Nažalost, takav način života već je izumro, a na ovakvim, već praznim mjestima, nalazimo samo posljednje ostatke onoga što je bilo. To su mjesta puna duhova, ali tamo gdje još uvijek ima ljudi koji žive sami i žive s njima.

José María predstavlja generaciju i način života koji je već zaboravljen. Rođen je u istom mjestu u kojem vidimo da i danas živi. Odlučio je, unatoč činjenici da je ovo mjesto postalo prazno, nastaviti živjeti tu, umjesto da traži ugodniji život u gradu poput drugih.

Bilo je to jedinstveno iskustvo. Kao neiskusni filmaš kakav sam bio, a pretpostavljam da i dalje jesam, imao sam dojam da upadam u intimna mjesta njihova svakodnevnog života, te sam istovremeno, zbog neiskustva, osjećao stidljivost i strah. Tijekom procesa snimanja starac je pokazao zahvalnost jer smo prisutni i jer će preko nas ispričati svoju priču. Nakon tog sam odustao od straha, i, u konačnici, bilo je to jedno prelijepo iskustvo. I ja, ali i cijeli tim koji je radio sa mnom, uživali smo u pozitivnoj atmosferi.

Nisam točno znao što želim reći, nisam to racionalizirao, obuzele su me emocije. Svatko će iz filma izvući vlastite zaključke, nakon nekoliko godina, pretpostavljam da sam želio pokazati način života koji je već izgubljen i gotovo zaboravljen, posebno u mojoj zemlji i među ljudima moje dobi. To je divljenje skromnom životu, istinski povezano s prirodom, jednostavnim životom. Unatoč onome što mi je to mnogo ljudi reklo, ovo nije tužna priča. José María jedan je od najsretnijih ljudi koje sam ikad upoznao, prihvaća smrt i nastavlja svoj život, a da pritom ne zaboravlja i poštuje one koji su živjeli s njim i prije njega, kao što to mislim da bismo trebali učiniti i mi.

'Reminiscence' je bio kratak film o španjolskom građanskom ratu u mom selu. Pronašao sam arhivske slike na kojoj su se mogli vidjeti borce i stvarne situacije iz tog rata, u kojima se različite ulice i zgrade mog sela mogu savršeno razlikovati. Projicirao sam ove slike tijekom noći, usklađujući pročelja sadašnjosti sa ruševinama izazvanim ratom prošlosti i na taj način sam probudio duhove prošlosti.

Kao i u filmu 'Groblje', kad pronađem neku priču ponesu me emocije i to je taj znak. Za sada mi se čini da me privlači tišina, pretpostavljam da je tako jer smo u društvu u kojem živimo okruženi s previše buke, zvukova i vizuala. Zato moram pronaći i osvetiti ta mjesta tišine i sklada.