Bili smo prijatelji nekoliko godina. Jako mu se svidio moj prvi film 'Emergency Exit'. Prije neke tri godine, nazvao me i rekao: ''Brunella, imam rak. Moram shvatiti što se događa sa mnom, nitko osim tebe mi ne može bolje pomoći u tom''. Ostala sam bez teksta i za mene je to bila oluja koja je vratila ružne obiteljske uspomene. Otac mi je bolovao od raka. Također, kako da snimam svog prijatelja bez znanja kako će cijela priča završiti? No, bez mnogo razmišljanja, rekla sam mu ''što god da se dogodi, računaj na mene''.  Ohrabrila sam ga da bilježi većinu svojih dana, ne samo one kad ide na terapije. U međuvremenu, razgovarajući s njim tijekom putovanja, krhkim ali nasmijanim, oslabljenim ali fokusiranim, shvatila sam da rad na ovom filmu može dati hrabrosti drugima, biti  koristan onima koji su živjeli istu priču i  možda čak i onima koji nisu bili bolesni, "zdravim" ljudima. Shvatila sam da neću napraviti film o raku, nego o ljubavi prema životu i snažnoj pozitivnosti koju bismo mogli upotrijebiti protiv boli, kako bismo preživjeli u lošim okolnostima.  Moje najbolja uspomena na cijelu priču jeste konačni rez. Nick me tada zagrlio u suzama i kao da je ozdravio drugi put. A i ja s njim.

Kad sam se odlučila definitivno raditi ovaj film, bila sam uvjerena u važnost cijele stvari, unatoč svim poteškoćama koje smo doživjeli. Ali ono što ljudi rijetko pitaju jeste je li bilo emocionalno teško montirati film. Susrela sam se s mnogim bolnim izazovima, a dobar dio filma odražava moje sukobe kroz koje sam prošla kao pripovjedač i bol koju sam vodila tijekom svog vremena s Nickom. Na primjer, emocije koje sam doživjele tijekom opetovanog gledanja Nickovih video dnevnika. Prihvativši da mu pomognem da ispriča svoju priču, nekako sam i ja doživjela tu dramu s njim. Nismo znali kako će se završiti, što je postupak učinilo vrlo osjetljivim i emocionalno teškim. Prije nego što smo započeli snimanje, imala sam veliku tjeskobu kako 'pristupiti' njegovom životu. Što ga pitati? Koliko se blizu tog bola i ja moram postaviti? Kada bih trebala prestati pokazivati određene trenutke? Morali smo napraviti Nickovu priču bitnom, a ja sam ga zamolila da mi 'slijepo vjeruje' i da mi da  'uzde' svog života. Potvrda da smo napravili dobar posao jeste publika,  primljene nagrade i dobra kritika. Posebno nas raduje pozitivan feedback od pacijenata koji boluju od raka.

Rekla bih ... Da. Ideja koja stoji iza filma nije bila prikazivanje bolesti, već pokazivanje moguće pozitivne reakcije na nju. Usprkos svemu ta ideja me najviše pogodila u priči o Nicku, koji je živio sve u prvom licu, s hrabrošću dijeljenja. To je ono što ovaj film čini punim nade, ljubavi prema životu, snage, upornosti koju svatko od nas ima i sposobnosti suprotstaviti se najapsurdnijoj boli, pronalazeći smisao čak i tamo gdje, čini se, nema smisla. Također, ne trebamo patiti sami ako smo u mogućnosti otvoriti se zajednici. To me ovaj film naučio i to sam željela istaknuti tijekom snimanja i montaže. Mislim da bi ovo mogla biti 'lekcija' koju možemo koristiti i u slučaju da se ne suočavamo s bolešću, svakodnevno u našem životu. Da budemo svjesni važnosti svakog trenutka u našem životu, kvalitetnom vremenu s našim voljenima i budemo zahvalni za svaki dan koji smo proveli na zemlji.

Nicku ide jako dobro, živi u Apuliji. Radi, smiješi se, kuha, ima puno kvalitetnog vremena. Sada smo jedna mala 'filmska obitelj' i uživamo u zajedničkom putovanju i prikazivanju filma po cijelom svijetu.

U vrijeme tog snimanja svi mladi Talijani s kojima sam se susretala bili su uvijek podijeljeni između želje za ispunjenjem radnih ambicija u inozemstvu, meritokracijom i dobrim plaćama, i nostalgijom za domom koja ih je mučila. Dakle, bili su polu-sretni na određeni način, ali s određenom nadom u bolju budućnost. Danas vidim kako mladi ljudi gotovo u potpunosti gube samopouzdanje u budućnost koja se čini zastrašujuća i teška, ne samo u Italiji, već i u drugim zemljama Europe.