Nije to neka mudrost. Od prvog dana išao na duge staze. Nekako je trebala Širokom neka priča. Ja sam bio blizak filmu a ovdje nije bilo ni traga od filma osim u redovnoj distribuciji filmovi Rokija, Ramba, Bruce Lee-a itd…. Onda smo snimili prvi film s domaćim snagama, sve naturščici i amateri, i to je bio klik. Bila je tu i kino dvorana. Krenuli smo s revijom pa onda festival kojeg smo iz godine u godinu gradili. Bili smo mladi, još je bilo analogno doba, nemamo ni jednu digitalnu fotografiju s prve revije, sve su na filmu. Financiranje je bilo uglavnom iz privatnih džepova, tek nakon 5 godina dolaze institucije u kulturi koje i danas financiraju festival. Toliko nismo znali da je na festivalu sponzorsko pivo bilo besplatno dugi niz godina. Obilazeći druge festivale po svijetu, uvodili smo standarde, kako programske tako i produkcijske, pa danas slobodno možemo reći da smo po važnosti drugi u državi. Eto drago mi je da smo tu gdje jesmo i da nismo „džaba krečili“

Vrijeme je čudo i doista relativno, ali nema odustajanja. Kolebanja postoje, ali nema rezultata bez ustrajnosti. Digitalno doba je olakšalo organizaciju festivala. Nakon dva desetljeća shvatite da se isplatilo gajiti sa svima dobre i kvalitetne odnose i kad je riječ o ostalim festivalima ali i s ljudima koji rade na festivalu. Sve treba polagati i ljude i njihove sposobnosti, davati im podršku i slobodu kreativnosti pa će i oni ponuditi najbolje. Uglavnom, poruka je da nikada ne zatvarate vrata stražnjicom.

Nije problem u dokumentarcima. Kad jednom dovučete čovjeka do kino-dvorane, više nema problema. Ljudi vole dokumentarce, dosta su naviknuti na TV-dokumentarce, a na festivalu mogu vidjeti sadržajno puno zanimljivije filmove, art-filmove ali i filmove koje zbog mnogih filtera cenzure ne mogu doći do šire publike.

Publika je „varljiva“, traži domaće sadržaje. Vole filmove koji govore o njima, valjda je to svojstveno za sve sredine. Mi smo se trudili da prikažemo filmove koji govore o drugim kulturama i njihovim problemima. Naravno, uvijek smo imali i domaće sadržaje. Ponekad je teško procijeniti kako publike diše, jedne godine dali su najveće ocijene filmu za koji nikad ne biste rekli da može dobiti nagradu publike. Moja ideja je bila da mladi odrastaju s festivalom i da im festival bude normalna pojava. Prije mogu reći da smo gradili, razvijali publiku, a ne da smo podilazili već stalnim gledateljima. Za medijsku kulturu naših građana je važno postojanje MFF-a i njegov program.

Da, već 15-ak godina držimo ovaj koncept dokumentaraca iz Mediteranskih zemalja. Tako će i ostati. Kod nas pravo sudjelovanja imaju velike kinematografije poput Francuske, Španjolske, Talijanske ili Grčke itd… tako da je na taj način zagarantiran program koji sigurno neće razočarati. Mi kad smo krenuli s prikazivanjem filmova prije 20 godina nismo ni razmišljali o festivalu. Uglavnom je to bila revija amaterskih dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. U to vrijeme nije bilo puno festivala, postojali su samo u Sarajevu, Motovunu i u Puli kao najstariji te beogradski FEST. Uglavnom su to bili festivali igranog filma. Sarajevo je pokrivalo regiju, Motovun je imao slogan od A do A (od Austrije do Albanije), a Pula je bila nacionalni festival. Tako da smo u tom vremenu odrastanja imali prostora da se programski odlučimo za dokumentarce i da regija bude Mediteran. To se pokazalo odličnim jer i dan danas nemamo takvih festivala na prostoru bivše Juge. Zagreb Dox je došao kasnije pa smo na taj način najstariji festival dokumentarnog filma u regiji i šire.

Za sve postoje uzroci. Istina je da danas imamo 7 ili 8 glumaca iz Širokog Brijega sa završenim glumačkim akademijama, a mali smo, tek 30.000 stanovnika. Imali smo i amatersko kazalište u kojem je Goran Bogdan ostvario prve glumačke korake pa kasnije i u filmu Elipsa koji mu je i prvi film. Imamo i glumce starije generacije ali i u novije doba mlade snage koje glume u relevantnim ostvarenjima. Ne želim pripisivati neke zasluge MFF-u, ali jednostavno stvori se klima pa se ljudi sami određuju za takve pozive. Evo, recimo, dugo godina imamo na festivalu filmsku radionicu pa sad imamo studenta kamere u Zagrebu ali i autora animiranih filmova koji se već etablirao. Sve je to jedan dugogodišnji rad koji pokazuje rezultate tek danas. 

Konkretno taj film iz 1933. koji se zove Ikina sudbina nema uzročno posljedične veze s pokretanjem produkcija i festivala u Širokom Brijegu krajem prošlog stoljeća. Više iskre u kulturi je upalila franjevačka gimnazija i franjevci koji nisu ovdje bili samo duhovni pastiri nego oni koji su paralelno uz opismenjavanje provodili i kulturno uzdizanje. Iako nemaju direktne veze s produkcijama i festivalom o kojima govorimo, ne treba zanemariti kontinuitet kulturnih događanja koje više od stoljeća dolazi i franjevačkog samostana pa sve preko Akademije Likovnih umjetnosti koja u budućnosti ima za plan pokrenuti i neki filmski odjel, a taj filmski odjel bi se trebao na neki način nasloniti na već postojeće filmovanje u Širokom.