Odlična zezancija. Tim riječima bi mogli opisati film 'Houston imam problem' koji donosi fantastičnu priču o prodaji jugoslavenskog svemirskog programa Amerikancima, a koji je uvršten u konkurenciju 17. Mediteran Fim Festivala . Film je najavljen kao 'dokudrama' s dodanom dramatizacijom i elementima fikcije, no obzirom da je rađen u formi dokumentarca, prosječni gledatelj ostane poprilično zbunjen, pita se koliko toga je zaista činjenica a koliko fikcija?  Mi smo, bez nagađanja, odgovor potražili kod redatelja Žige Virca.

Realnost vs. fikcija?

Film se cijelo vrijeme poigrava granicom između realnosti, dokumentarizma i fikcije te raznih teorija zavjere. Postoje brojni mitovi o Jugoslaviji i povijesnim ličnostima 20. stoljeća, a jedan od tih mitova je i mit o jugoslavenskom svemirskom programu i njegovoj prodaji Amerikancima šestdesetih godina. Moja ideja je bilo napraviti dobar film, s dobrom pričom koja ima svoj zaplet, vrhunac i rasplet, a na gledateljima je da prosude u koje će njezine dijelove vjerovati.

U jednom trenutku slovenski filozof u filmu postavlja upravo to ključno pitanje: “Što je zapravo istina?”. Mit ili stvarnost, film je to koji pokreće brojne teorije, a u drugom djelu film, uz Žižekov blagoslov, teoriju zavjere prikazuje kao teoriju zavjere te dovodi gledatelja u poziciju da shvati da je viđeno, iako se doista nije dogodilo, zapravo istina. Bez daljnjeg nagađanja, koja je bila vaša namjera?

Da, Slavoj Žižek ima vrlo zanimljivu ulogu u filmu – insertima u kojima diskutira o fenomenima mita i teorije zavjere na svoj karakterističan način gledatelja vodi kroz film, problematizira cijelu priču, postavlja prava pitanja, a na gledatelju je da pronađe odgovor. Žižek se vrlo rado odazvao pozivu da sudjeluje u filmu, ja sam osobno vrlo zadovoljan našom suradnjom. Namjera je bila baš to – da gledatelj prosudi u koje će  dijelove priče vjerovati.

Film je svoju svjetsku premijeru imao na Tribeca Film Festivalu, a kritika je, obzirom na temu kojom se bavi i za koju je očekivati da bi izazvala više zanimanja, dosta 'tiha' prema njemu? Mislite li da je to slučaj, i ako da, zašto?

Reakcije američke publike su zaista odlične i to mi je najvažnije, više nego kritike. Film je poprilično zaintrigirao američku javnost zbog više razloga. Naime, po nekim istraživanjima čak sedam posto Amerikanaca vjeruje u različite teorije zavjere pa je američko tržište vrlo pogodno za filmove ovakvog tipa. Također, osim Tita u filmu nastupa i pet američkih predsjednika pa je i to probudilo veliko zanimanje američke publike. Velika čast nam je da je film svoju svjetsku premijeru doživio upravo u New Yorku na uglednom festivalu poput Tribece. Možda film u SAD-u još nema puno "feedbacka" i zbog toga, jer nije još krenuo u distribuciju u SAD. To će se dogoditi do kraja godine.

Kakve su reakcije publike, običnih ljudi? Pretpostavljam da ste se nakon nekog odmaka naslušali svega, što je bilo najzanimljivije s čim su vam ljudi prišli?

Reakcije su različite. Želim da gledatelji budu kritični prema filmu, kao i prema svakom sadržaju koji im se dnevno servira putem medija i mislim da u tome uspijevamo – rasprave se vode u medijima, na društvenim mrežama, u 'kafanama'. Ljudi pitaju različite stvari. Svakom gledatelju su važne neke druge stvari, od povijesnih činjenica do toga gdje je granica između realnosti i fikcije. Neki su obožavatelji Jugoslavije, neki su obožavatelji svemira, Žižeka i to su teme o kojima onda pričamo. Naš pristup publici je dovoljno tajanstven da otkrivanjem detalja ne pokvarimo užitak u gledanju filma, a s druge strane dovoljno transparentan u smislu da ne tvrdimo da je baš sve u filmu istina. Na premijerama sam se osobno obratio publici i rekao im da je pred njima filmska priča koja nije nemoguća, ali ne mora nužno biti istinita.

Mlad ste redatelj. Iza sebe, uz ovaj, imate i film naslova ‘Trst je naš’, naslovljen po poznatoj partizanskoj paroli s kraja Drugog svjetskog rata. Otkud fascinacija tim  vremenom i što bi rekli onima koji bi vas odmah okarakterizirali kao jugonostalgičara. Što to uopće vama znači?

U Sloveniji se još uvijek potencira jedna te ista besmislena podjela nastala prije 70 godina, u II. svjetskom ratu. Stvar pogleda na jugoslavensku prošlost stvar je odgoja, odnosno toga na čijoj je ‘strani’ bila obitelj u tom danom povijesnom trenutku. Svakako, nije sve crno-bijelo. Rekao bih da ima puno pojedinaca koji jugoslavensku prošlost shvaćaju slojevito te je pokušavaju razumjeti i analizirati s njezinim pozitivnim i negativnim stranama. Među njima sam i ja. Mediji često pišu da sam jugonostalgičar jer sam se i u tom svom diplomskom filmu ‘Trst je naš’ bavio sličnom tematikom, a ja uporno naglašavam da to ne mogu biti jer se života u Jugoslaviji praktički i ne sjećam. Ali me zato intrigira njezina povijest te fascinira položaj i važnost koju je na vrhuncu svoje moći igrala u svijetu. A Tito – on je toliko kompleksna ličnost da je nepresušni izvor inspiracije za autorsko stvaranje. Moj osjećaj je da mlada generacija kojoj pripadam ne želi više slušati o sukobima koji se provlače već sedamdeset godina i koji se eksploatiraju u dnevno-političke svrhe. Mladi si žele osigurati egzistenciju, stvarati budućnost, putovati, biti građani Europe i svijeta.

Jedan od glavnih aduta filma jesu arhivske snimke koje su odlično sklopljene u cijelu priču, koliko je bilo teško doći do tih materijala?

Zavisi od arhiva. Ideju za scenarij sam dobio prije pet godina, sasvim slučajno, pregledavajući arhivske materijale, te je počeo razvijati zajedno sa svojim stricem, Boštjanom Vircom koji je i koscenarist filma. Film je prava riznica arhivskog materijala, među njima su i mnogi eskluzivni, do sada neprikazani snimci koje smo pronašli u arhivu Filmskih novosti u Beogradu, zatim u arhivu JNA (kako bismo došli do tog arhiva morali smo savladati nekoliko birokratskih izazova, ali na kraju smo uspjeli), zatim tu su brojni materijali iz američkih arhiva te arhiva bivših jugoslavenskih republika. Doduše, NASA je odbila našu molbu za suradnju, ali s arhivima s područja bivše Jugoslavije nismo imali problema.

U projekt su uz Sloveniju uključene i Hrvatska, Njemačka, Češka i Katar, a bitno je istaknuti i pomoć HBO-a. Kako ste 'natjerali' producente da prihvate vašu ideju?

Prve razgovore s HBO-om obavili smo 2012., na početku razvoja filma, a ugovor je potpisan tek dvije godine kasnije kada je projekt bio dovoljno razvijen da bi mogao zadovoljiti visoke profesionalne standarde ove kuće. HBO Europe  ne sudjeluje samo u poslovnom smislu, nego i u kreiranju samog sadržaja. Također mi je drago, što je upravo naš film prva HBO Europe koprodukcija u Adria regiji. U ovako velikoj priči želio sam uz sebe imati ljude koji mogu dati kvalitetno drugo mišljenje.  HBO premijera očekuje se na jesen.

U posljednjem kadru, dok ga kći gura u kolicima iz Kuće cvijeća, Ivan Pavić, glavni protagonist filma mrmlja: “Nek ide u pičku materinu i Tito”. Neki bi dodali i  “I braća Virc i Žižek”, jer su prosječnog gledatelja, kažu neki, ovim filmom zeznuli. Što kažete vi?

Da sam napravio autorski film, a ne povijesni leksikon. Neodgovorenih pitanja i zbunjenosti svakako ima, ali to je i cilj filma – moja želja je da gledatelji pričaju o filmu još dugo nakon što napuste kino dvoranu. Da istraže temu, raspravljaju i stvore vlastito mišljenje temeljeno na argumentima i protuargumentima.

Za svoju bh. festivalsku premijeru odabrali ste upravo Mediteran Film Festival. Zašto?

Nakon brojnih festivala – Tribeca, Karlovy vary I sl. činilo nam se da je dobro da film ide u opuštenu atmosferu, da ga može pogledati na odličnom festivalu i prosječni gledatelj. Veliki A festivali imaju problem, da su nekakav prostor za "VIP", nego za prosječnog gledatelja.