Bh redatelj Pjer Žalica, povodom ovogodišnje suradnje s Mediteran Film Festivalom, koji se od 27. do 30. kolovoza održava u Širokom Brijegu, otkriva kako je neugodno biti dio ocjenjivačkog suda, koliki je značaj MFF-a, što trenutno sprema te imamo li se čemu radovati kada je u pitanju budućnost filmske produkcije u našoj zemlji. Redatelj igranih filmova 'Kod amidže Idriza', 'Gori vatra' i dobitnik brojnih nagrada ističe kako je napredak Festivala mediteranskog filma fantastičan i od mnogo većeg značaja nego što mi imamo snage i koncentracije da vidimo.

Pjer Žalica na 15. MFF-u?
- Dan je bio pretrpan poprilično kompliciranim sastancima i raznim, sitnim, neugodnostima. Na žalost - jedan normalan radni dan. Nazvao me Robert Bubalo i kratko mi objasnio šta je ideja i dogovorili smo se za dvije sekunde. To je bio poziv koji mi je popravio taj dan.

Na 15. Mediteran Film Festivalu u natjecateljskom dijelu sudjelovat će 22 dokumentarna filma, točnije po 11 dokumentaraca u kategoriji kratkometražnog, odnosno dugometražnog filma. Aktualni dekan sarajevske dramske Akademije odlučivat će o najboljem u selekciji dugometražnog  filma, zajedno sa španjolskim redateljem Manuelom Jimenezom Nunezom i nezavisnom filmskom redateljicom, producenticom i stručnom savjetnicom Antoniom Dubravkom Carnerud.   
- Biti u žiriju je uvijek teško. Filmovi se ne prave da bi se natjecali, barem ne bi trebalo biti tako. A i ako se natječu onda bi to trebalo biti u nekim konkretnim, mjerivim parametrima. Poput broja gledatelja, popularnosti i slično. Često nije tako i filmovi se, poput nekih sajmova vrednuju kroz selekcije koje ocjenjuje neki ocjenjivački sud. Biti dio tog suda je neugodno jer vas stavlja u neku superponiranu poziciju naspram kolega koje imaju film u selekciji, što naprosto nije niti točno niti dobro. Mi smo svi kolege koje se trude da naprave što bolji film, ispričaju priču... I svaka nagrada znači trenutnutno mišljenje jedne vrlo subjektivne, ad-hoc sakupljene grupe ljudi. Film kojem je jedan žiri dodijelio glavnu nagradu neki drugi možda ne bi. Ali to je tako, ljudi to vole, a i festivalima nagrade daju neku posebnu draž nadmetanja, napetosti... Trudit ću se, kao i uvijek kada sam bio član žirija da to radim pošteno, pogledam sve filmove sa jednakom pažnjom i u ozbiljnoj analizi sa kolegama iz žirija probamo donijeti što objektivniju odluku. To nikada nije lako, bez obzira da li su u selekciji izvrsni ili jako loši filmovi.

Nakon 15. dugih i teških godina za kulturu u našoj zemlji, naročito u maloj sredini i malom gradu, MFF je izrastao u Festival velikih okvira. Kolika je po vama važnost jednog ovakvog Festivala za zemlju i regiju?
- Ogroman, ogroman je značaj. Svjedoci smo općeg raspadanja, na žalost ne mogu da upotrijebim blažu riječ. Opće erozije pozitivnih vrijednosti i nade, nade da je moguće naprijed, da je moguće bolje, da je moguće sa susjedom... Vladaju strahovi. Strahovi od svega na zemlji i nebu. U takvim okolnostima iskra predstavlja plamen komete. Svaki pozitivan napor predstavlja uspjeh. Opstanak je na ivici čuda. Festival mediteranskog filma ne opstaje - on napreduje. To je fantastično, i od mnogo je većeg značaja nego što mi imamo snage i koncentracije da vidimo.

Krenuli ste s dokumentarnim sa grupom SAGA, proslavili se na igranom, ponovno u posljednje vrijeme povratak dokumentarnom...
- Kao autor ne dijelim film na dokumentarni i igrani. Ja se naprosto trudim da pravim filmove. U onom obliku ili vrsti koji će najboilje odogovarati priči. Nikada nisam radio iz nekog preduvjerenja šta je logično, opravdano ili pripadajuće da se radi u kojoj fazi 'karijere'. To bi značilo otprilike: ako sam napravio nekoliko igranih filmova onda je neprimjereno ili neka vrsta poraza raditi bilo šta drugo. Ne slažem se sa tom tezom. Mislim da je na neki način hoštaplerska, šminkerska, u današnjem žargonu. Priču nije lako ispričati, jer morate imati što da kažete. Kada mislim da imam što da kažem onda to i kažem, u obliku koji smatram adekvatnim.

Radili ste i na TV serijama. Posljednjih godina filmska produkcija se dosta okrenula trendu i radu na jakim i kvalitetnim serijama (Breaking bad, True detective, Top of the lake...), koliko se naša domaća produkcija može boriti tj. može li se uopće nositi s tim trendom?
- Na žalost ne može se nikako boriti, niti se bori. Jedina serija koja bi mogla uči u krog ovih što ste pobrojali je 'Vratit će se rode'. Sve drugo je jedan mnogo niži standard po svakom osnovu i umjetničkom i produkcijskom. Ono što trenutno rade velike televzije, prije svih američke i jednim dijelom britanske, na planu igranog programa je fenomenalno. To je toliko svježe, raznoliko, dobro i zabavno. Nekada davno, 70tih i 80tih mi smo pratili taj trend, sada smo potpuno izvan 'igre'. Proizvodi se veliki broj TV serija u regiji, imaju i dobru gledanost, ali mislim da sve to više pripada kontekstu latinoameričkih i turskih telenovela. Ni tome ne treba umanjiti značaj, odlično ja da se i to događa, ali gledane, komercijalne stvari mogu biti i kvalitetne, ili bar kvalitetnije nego što je trenutno slučaj kod nas. Možda sam pregrub, ali tako mislim.

Kakva je pozicija bh filma u regiji? Kao dekan sarajevske Akademije, netko tko je blizak novim generacijama filmaša, recite, imamo li se čemu radovati?
- Mi smo uvijek imali talenat. Sada nije drugačije. Imamo odličnu djecu koju smo 'pripazili' tako što smo pokvarili sve što se moglo pokvariti. Nadam se da će biti bolji, pametniji i manje tašti nego što smo to mi i da će uspjeti popravi bar dio stvari koje smi tako temeljito uništili. Tome bi se mogli radovati, ako se dogodi.

Razlika danas i nekada kad ste vi bili na samom početku?
- Ono je bio jedan potpuno drugi sistem. Poprilično totalitaran, ali za ovo danas ispostavlja se kao 'Disneyland'. Paradoks je da je jednopartijski, zatvoren sustav  imao bogatije, otvorenije i produktivnije društvo od današnje tzv. demokracije. Ne prizivam prošlost, samo se nadam da ćemo 'svjetlo' demokracije koju živimo uspjeti barem približiti objektivnim uspjesima 'mračne' prošlosti. Tu je prostor za koji se nadam da će mladi znati da ga iskoriste. U moje vrijeme bilo je više novca, bila je mnogo veća zaposlenost, bilo je nepotizma, 'štela', odabrani su išli studirati na prestižne škole, politički položaj je diktirao društvene povlastice, poneko je nešto i ukrao, ljude su proganjali zbog političkih stavova... Danas je sve to isto ili gore, samo nema novca. U stvari ima ga - ali u mnogo manjem broju džepova. A o zaposlenosti ne moramo niti govoriti. Ne dvojim da je postojao 'Goli otok' i slični, metaforički 'goli otoci', ali razmislimo ima li danas 'golih otoka', koliko, i u kojim segmentima društva. Ukratko: da, mojoj generaciji je, na žalost, bilo lakše.

Trenutni projekt?
- Vjerovatno je vrijeme za igrani film.