03/09/2003 Mediteran Film Festival
Petar Krelja - Hrvatski film 1990. - 2003.
Od približno sedamdesetak igranih
filmova,koliko ih je snimljeno u razdoblju od 1990. - 2003.,gotovo
trećina otpada na ostvarenja koja - na ovaj ili onaj način - govore
o prijeratnom vremenu; vremenski najodmaknutiji,"Konjanik"
Branka Ivande,vraća se čak u XVIII stoljeće. Najveći dio tih
filmova posežu za prošlošću da bi u njoj otkrili uporišne točke
za interpretaciju novovjekih zbivanja;stoga,nije slučajno što se
opetuju godine karakteristične i nezaobilazne u novijoj hrvatskoj
povijesti: 1918., 1939., 1945., 1971., 1990. Pa ipak,oni naj,
kvalitetniji filmovi /uz Ivandinog "Konjanika", "Kontesa
Dora" Zvonimira Berkovića,"Ne dao Bog većeg zla"
Snježane Tribuson/ u dosluhu su - ne s kakvom "prevratničkom"
godinom - već s duhom određene epohe.
Jedna manja grupa filmova pak
striktno povezuje dva vremena: Ono prijeratno s težištem na 1971. s
onim početka rata u Hrvatskoj. Izdvajaju se dva solidna
ostvarenja:"Krhotine" Zrinka Ogreste "Kao mrtvi
zapjevaju" Krste Papića. Realizirano je i petnaestak ratnih
filmova. Određeni broj ostvarenja iz tog žanra govore o kreativnoj
nemoći da se suvislo i sugestivno svjedoči o nečem takvom kao što
je neposredna ratna opasnost.Tek dvojica darovitih mladih autora
iznjedrise vrijedna ostvarenja vezana za Domovinski rat: Lukas Nola
/"Svaki put kad se rastajemo","Nebo sateliti”i Vinko
Brešan "Kako je počeo rat na mom otoku","Svjedoci"/.Određenu
pažnju zavrijeđuje i film "Prepoznavanje" Snjezane
Tribuson; najimpresivnije ratne okršaje vidjesmo pak u ostvarenju "U
okruženju" kinoamatera Sabljaka. Vise od jedne trećine otpada
na filmove sa suvremenom temom – njih 25. Znatan dio još uvijek –
uzgredice ili izravno – reflektira traumatska ratna zbivanja.
Dominantna ličnost ovog razdoblja svakako je Zrinko Ogresta: Njegovu
pomno realiziranu triologiju /”Isprani”,”Crvena prašina” i
“Tu”/ resi tematska relevantnost i stilska koherentnost. Posebnu
pažnju zavrijedjuje melankolično-lirična komedija "Tri
muškarca Melite Žganjer” Snježane Tribuson,a u pokušaju
vraćanja kino-pablike u dvorane veliki "posao" obavio je
Vinko Brešan i sa svojom drugom komedijom "Maršal". Po
nečemu će se pamtiti i ostvarenja "Puška za uspavljivanje"
Hrvoja Hribara,"Mondo Bobo” Gorana Rušinovića i "Rusko
meso" Lukasa Nole. Izdvojeno mjesto zauzima Dalibor Matanić
koji je svojim beskompromisnim ostvarenjem "Fine mrtve djevojke"
podario djelce progra-matskog značaja. Premda je s početkom rata
kinematografski dokumentarac bio administrativno dokinut,
zahvaljujući marnim pojedincima, djelomice HRT -u i producentskoj
tvrtki "Factum" - nastaše u minulih 13 godina brojni
visoko kvalitetni dokumentarci, afirmiraše se mnogobrojni pojedinci
kao što su: Vlado Zrnić,Katarina Zrinka Matijević, Branko
Istvančić, Vlatka Vorkapić, Dražen Žarković, Ivan Salaj,
Zvonimir Jurić, Vinko Brešan, Damir Čučić, Jelena
Rajković,Hrvoje Hribar, Danko Volarić,..Djelo pak "Dečko
kojemu se žurilo" - što s pomoću jedne duboko potresne
životne priče povezuje prijeratno, ratno i poslijeratno razdoblje -
postade svojevrsnim zaštitnim znakom hrvatskog - i ne samo
dokumentarnog filma. Autorica: Biljana Čakić-Veselič.
Naš
najtraženiji izvozni"artikl" svakako su - eksperimentalni
filmovi, zapravo sveukupna domena hrvatske filmske i video
alternative! S pravom ! Ohrabrujući vitalizam žanra temelji se kako
na još uvijek visoko potentnoj garnituri "klasika",
osobito nakon što je Ministarstvo kulture odlučilo potpomagati taj
žanr /Tomislav Gotovac, Ivan Ladislav Galeta, Zdravko Mustać, Ivan
Faktor, Dalibor Martinis, Sanja Iveković. . ./,tako i na pregrštima
mladih daroviti novopridošlica koji i danas čine najatraktivniji
dio dugovječne Hrvatske revije filmskog i video stvaralaštva.
Žalosni smo zbog stanja u animiranom filmu. Ta nekoć perjanica
hrvatske kulture koja se svojedobno bila vijorila i na samom krovu
svjetske animacije, svela se tek na sporadične iskrice vrijedne
pažnje: posebno na grafički intrigantne radove Danijela Suljića
ili na osamljene bljskove poput onog najnovijeg "Plasticata"
Simona Bogo-jevića Naratha što nas je potsjetio na dane kada smo
bili vični "pokupiti" i Oskara!.
Zadržavši se tek na
proizvodnom segmentu hrvatske kinematografije valja nam završno
konstatirati da su njezini rezultati tek polovični,a u igranome
filmu - po nekima - i ispod očekivanja. Razloge za takvo stanje -
djelomice izgubljena identiteta i prestiža - nalazim u činjenici
što su se - s početka ratnih devedesetih - svi konstitutivni
potpornji kinematogrfije bili urušili i što su se njezina prva
imena Golik, Bauer, Berković, Babaja, Tanhofer, Hadžić,
Tadić, Mimica.../bili obavili šutnjom. Mladi pak - stigli kao kakav
dar s neba – nisu mogli, sve da su i htjeli zaživjeti punim
intenzitetom u kinematografiji koje, s proizvodnog stajališta,više
kao da i nije bilo...Pa ipak,njezin duh - vidjesmo - nije slomljen,
njezin se kreativni kontinuitet održao na Životu. Očekujemo
da,umjesto pojedinačnih, napokon iznjedri pregršt kvalitetnih
ostvarenja!
Petar Krelja