Kada je, prije tri godine, prvi put organizirana Revija hrvatskog filma i videa u Širokom Brijegu, gospodin Svakodnević – ovaj put u ulozi gledatelja, konzumenta – odmah je pomislio kako je riječ o nekakvom pregledu filmova s tekućeg Pulskog festivala. Napokon, što bi to u jednom malom gradu, gradiću, mjestu – i to mjestu koje čak nije ni u Hrvatskoj, već u Bosni i Hercegovini – uopće željeli pogledati osim eventualno igranog filma. Istinabog, pritom svi znamo kako su pulske berbe često gore od vina glavoboljčeka, gorke i kisele istodobno, no što je tu je, barem su filmovi hrvatski, pa će to valjda u Širokom otrpjeti na račun nacionalnog sentimenta... 

Ali pokretač revije Tomislav Topić, kao i Vera Robić-Škarica iz Hrvatskog filmskog saveza u Zagreba, razmišljali su, srećom, kvalitetnije od toga... Program Revije usredotočit će se na neprofesijsko stvaralaštvo, na eksperimentalni film, na dokumentarni film, na sve ono što je, u svojoj vrijednosti, potvrđeno u ocjenjivanju malo dubljem od dnevnih interesa i pomodnosti. I tako je krenulo. Prve godine, od 5. do 7. rujna 2000., predstavljen je retrospektivni izbor Kinokluba «Zagreb», najstarijeg hrvatskog kinokluba, utemeljenog još 1928. godine. Slijedili su nagrađeni filmovi s revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva, a spona prema Širokom Brijegu, kao mjestu održavanja Revije, uspostavljena je terminom rezerviranim za domaćeg autora. Prve je godine to bio Tomislav Topić s filmom «Elipsa», na drugoj Reviji vidjeli smo «Za križem» Mirele i Ivana Cigića, dok su na trećoj prikazani «Spori jahači» Roberta Bubala. Termin «domaćeg autora» puno je pomogao, rezultati pokazuju, pokretanju lokalne filmske produkcije. Osnovan je i kinoklub nazvan «Amater»...Ali, vratimo se programima Revije u njihovoj cijelosti. Nakon opipavanja terena prve godine, kada se vidjelo da postoji publika za amaterske, eksperimentalne i druge filmove što ne koštaju najmanje četiri milijuna kuna, poput dugometražnih igranih (što ukupno imaju puno manje gledatelja nego ovi prikazani u Širokom Brijegu), odlučno se nastavilo tim «nepopularnim», «marginalnim», smjerom. 

Na drugoj Reviji predstavljeni su radovi najuglednijih eksperimentatora (Gotovac, Mustać, Galeta), nagrađivanih dokumentarista (Čučić, Čakić-Veselič), kao i hrvatskih filmskih klasika (Tadić). Ugodan dodatak, što se zadržao i kasnije, bio je potpourri ostvarenja s izuzetno voljene Revije jednominutnog filma u Požegi...... I tako se stiglo do trećeg izdanja Revije, opet s potpisima Mustaća, Gotovca, Galete, Čučića, Faktora, Krelje... Sve su to imena i filmovi što su sinonim za dugogodišnji, uporan i strastven, filmski rad. Štoviše, ne samo za filmski rad, već i za filmski život... Kad sam prvi put razmaknuo zavjesu na prozoru hotela «Royal», u predgrađu Širokog Brijega, okolni krajolik, upotpunjen trgovačkim natpisima i auto-servisima, podsjetio me na Arizonu, na prostranstva i mogućnosti. Naravno da nikad nisam bio u Arizoni, ali vjerojatno je u meni odjeknuo pejzaž iz nekog filma što se događa u Arizoni... Tko onda može reći da Široki Brijeg nije plodno filmsko tlo! I već sada treba misliti na okruglu brojku pet, odnosno na petu, i jubilarnu, Reviju hrvatskog filma i videa, koja će se održati iduće jeseni. Protiv predrasuda, a u ime filmske znatiželje...

Dražen Ilinčić