To su ona djela i autori kojima je tijesno i nelagodno u postojećem svijetu, kinematografskim  i medijskim okvirima, a katkada i u "vlastitoj koži", pa odabiru posebne formate, individualne izraze, osobne iskaze…

Najiskusniji i najustrajniji u toj alternativnoj poziciji svakako su Tomislav Gotovac, Zdravko Mustać i Ivan Ladislav Galeta. Tako će iz jedinstvenog spoja Gotovčeve dokumentarističke vizure, metodološke discipline i eksperimentalnog poriva, nastati Glenn Miller 2000., film koji neprekidnim kruženjem/vrtnjom kamere oko okretišta tramvaja i vlastite osi, u samo jednom neprekinutom kadru, postiže začudnu međigru svjetla, arhitekture i pokreta, te ovremenjuje i redizajnira sumorni urbani prostor. Zdravko Mustać izrazit će u Nigredu, na ekscesno teatralan način, svoju sumnju u mogućnost istinske (intimne) komunikacije, dok će  Ivan Ladislav Galeta iz posebnih rakursa promatrati i prosvjetiteljski reflektirati životne cikluse prirode u Endartu. Premda su različitih medijskih i žanrovskih afiniteta, intimistička video ispovijed Dodir Jelene Nazor, dokumentaristički portret vukovarskog prognanika u Bićima sa slika Damira Čučića,  kratki igrani film kafkijanskog i metafizičkog ozračja Zauvijek moja Ljube Lasića, te emocionalno napregnuta potraga Biljane Čakić-Veselič za bratom nestalim u ratu u dokumentarcu Dečko kojem se žurilo, svaki na svoj način predstavljaju onaj segment novog hrvatskog filma/videa u kojem se zrcali ono inovativno, drukčije, osobno… 

Izbor najuspjelijih radova s tri posljednje revije jednominutnog filma u Požegi svjedoči pak kako domišljatost i kreativnost ne može sputati vremensko trajanje djela, a animacije malodobnih čakovačkih ŠAF-ovaca, utkane u igranofilmsku avanturu Zorana Tadića Ne daj se, Floki! predstavljaju onaj dio hrvatske kinematografije o kojem Hrvatski filmski savez naročito skrbi, i opet zbog entuzijazma, poleta ali i dometa – dječje filmsko stvaralaštvo.

Diana Nenadić